Vjerske dogme i brojni Crkveni propisi određivali su i život i smrt, a nisu se uvijek temeljili na Bibliji, nego na stjecanju bogatstva i vlasti. A onda se svemoćnom Rimu usprotivio jedan skromni redovnik…

Na tim temeljima papa Leon X. osmislio je jedan od najdosjetljiviih financijskih modela gradnje.

Donator za izgradnju bazilike, ima osiguran oprost i put u raj. K tome dobije i potvrdu o plaćanju. Ubiranje novca od oprosta papa je najprije dozvolio Albertu Brandenburškom (1515.) po principu pola – pola. U sljedećih osam godina Albert će umjesto pape skupljati novac, pola ostaje njemu, a pola šalje papi. Za nekoliko godina “dobra djela” stizala su iz cijele Europe. Revni propovjednik Johann Tetzel napisao je: “Sobald das Geld im Kasten klingt, die Seele in den Himmel springt!“(“Čim novac sleti, duša u nebo poleti!”). Zakon o plaćanju oprosta od grijeha bio je, mora se priznati, socijalno osjetljiv. Naime, iznos je ovisio o primanjima. Nadbiskup Albrecht od Mainza objavio je 1517. cjenik za kupnju oprosta od grijeha:

Kraljevi i kraljice, njihova djeca, nadbiskupi, biskupi i veliki vojvode – najmanje 25 rajnskih zlatnih dukata.

Opati i veliki prelati, grofovi, baruni i drugi moćni plemenitaši te njihove supruge – 10 guldena

Drugi prelati i niži plemenitaši te upravitelji poznatih mjesta i svi koji zarađuju prosječno 500 guldena godišnje – 6 rajnskih zlatnih dukata

Ostali građani i trgovci, koji imaju svoju nekretninu i godišnje prosječno zarađuju 200 guldena – 3 rajska guldena.

Drugi građani, trgovci i obrtnici koji imaju svoju nekretninu i obitelj – 1 gulden

Ostali – pola guldena.

Te je godine Martin Luther sastavio i izdao svojih slavnih 95 teza na latinskom jeziku. Poslao ih je svojim nadređenima kao temelj za raspravu protiv prodaje oprosta. Prema predaji zakucao ih je na vrata crkve u Wittenbergu 31.10.1517., pa se taj datum uzima kao simbolički datum početka reformacije. Luther je tako udario temelje novoj religiji.  

Martin Luther rođen je 10.11.1483. u Eislebenu, u golemom Svetom Rimskom Carstvu Njemačkog Naroda, u pobožnoj zemljoradničkoj obitelji.

Ambiciozni roditelji napredovali su na društvenoj ljestvici. Po očevoj želji studirao je pravo dok ga nije zahvatila jaka oluja. Tad se zavjetovao sv. Ani da će otići u samostan ako preživi. Grom je udario toliko blizu da je rasplamsao njegovu vjeru i 1505. pristupio je Augustincima. Kao predstavnik reda poslan je 1511. u Rim. Snebivao se nad nemoralom i dekadencijom rimskog klera. Ono što je tamo doživio, označilo je prekretnicu u njegovom stavu prema papi i Crkvi.

Doktorirao je teologiju 1516. i preuzeo katedru za tumačenje Biblije (hermeneutiku). Pomno proučavajući Novi zavjet dolazio je do drugačijih spoznaja o vjeri i drugačije percepcije Boga od propisanog. Posebno su ga zanimala pitanja milosti, opravdanja i predodređenja. Svoje spoznaje objavio je u komentaru Poslanice sv. Pavla: Povratak Svetom Pismu za Luthera je bio imperativ. Smatrao je da se čovjek ne može spasiti nikakvim dobrim djelima, nego isključivo vjerom i milošću Božjom. Čovjek može biti slobodan samo ako slijedi Božju volju. Bio je uvjeren da je odnos između Boga i čovjek osobna stvar i da nisu potrebni nikakvi posrednici, kao što su svećenici, da stoje između Stvoritelja i njegova djela.

Priznavao je samo one sakramente koji se spominju u Bibliji (krštenje i posljednju večeru). Poljuljao je neke osnovne postulate Crkve. Naivno, samo je htio potaknuti svećenstvo na kršćansku obnovu. Još nije uvidio kako se igra vatrom.

Lutherove teze proširile su se njemačkim zemljama kao požar i zagrijale mnoge kršćanske duše za prijeko potrebnu reformaciju Crkve. Lutherovi sljedbenici iskoristili su Gutenbergov tiskarski stroj da bi širili letke i spise u kojima su izrugivali papu i ostale velikodostojnike. U Rimu su ga smatrali heretikom i protiv njega pokrenuli proces. Morao se pojaviti u Augsburgu na ispitivanju i odreći se protucrkvenog nauka. Odbio je povući svoja uvjerenja i pobjegao. Imao je sreće – izborni knez Fridrik Mudri od Saske pružio mu je zaštitu i nije ga htio izručiti sudu. Opet je pozvan na raspravu u Leipzig, gdje je potvrdio svoja stajališta.

Važno je napomenuti da su Lutherovi pristaše imali različitu motivaciju. Neki su se priključili zaista iz vjerskih razloga, a neki zbog antipatija prema Rimu, koji se u velikoj mjeri miješao u politiku Svetog Rimskog Carstva.

 

To je osobito odgovaralo njemačkim knezovima. Naime, Luther je 1520. pozvao vjernike da preuzmu sva Crkvena dobra jer svećenici ne vrše svoju svetu dužnost. Tako su knezovi preuzeli upravljanje biskupijama i posjedima. Više se nije plaćao porez Rimu, a ukinuti su celibat (i Luther se oženio), mise za umrle, hodočašća, oprosti…

Papa više nije imao strpljenja. U buli je osudio Luthera kao heretika uz kaznu spaljivanja njegovih spisa i izopćenje iz Crkve. Luther mu je odgovorio u spisu Protiv Antikristove bule te javno spalio papinu bulu i knjigu kanonskog prava. Sljedeće godine je i formalno izopćen. Međutim, papa nije bio svjestan koliko se Lutherov pokret proširio i učvrstio. Godine 1521. na njemačko je prijestolje stupio španjolski Habsburgovac car Karlo V. i sazvao državni sabor u Wormsu 1521. te pozvao Luthera da se odrekne novog nauka. Ovaj to nije učinio i opet se morao skrivati. Sklonio se u utvrdu Fridrika Mudrog u Wartburgu pod novim imenom vitez Jörg.

Nije gubio vrijeme i u 11 tjedana preveo je Novi zavjet na narodni jezik. Ukinuo je privatne mise, obveznu ispovijest i post te redovništvo. Na misi je zadržao latinski jezik i liturgijsko ruho te je uveo pričest pod objema prilikama.

Među njemačkim narodom reformacijski se pokret širio sve brže iz nekoliko razloga. Car je izbivao iz zemlje zbog ratova, pa se nije mogao baviti Lutherom. Nekoliko novih papa ili nisu marili za Crkvu ili su stali na stranu njemačkih neprijatelja što je potaknulo mržnju prema Rimu.

Veliko razočaranje njemačkog naroda u reformacijski pokret uslijedilo je 1524./1525. kad je izbio Seljački rat protiv feudalističkog iskorištavanja. Sloboda o kojoj je propovijedao Luther pripremila je plodno tlo za ohrabrivanje potlačenih seljaka. U početku ih je Luther podržavao, ali kad je čuo za zločine koje su počinili seljaci, poticao je knezove da pobunu uguše u krvi, pa i predlagao načine mučenja. Nakon ove epizode Luther je izgubio brojne sljedbenike.

“Neka svak bode, tuče i davi ko može. Pogineš li pritom, blago tebi, blaženiju smrt nećeš nikada više steći.”

Međutim, protestantski knezovi bili su jači nego ikad. Na državnom saboru u Speyeru 1526. dobili su pravo organizirati novu Crkvu kako žele. Sad se situacija preokrenula za katolike koji su proglašavani hereticima, a državna vlast prisiljavala ih je da prihvate Lutherovo učenje. To su bili početci organizacije nove religije koja još zapravo nije imala svoje službeno ime. Sreća se opet promijenila nakon tri godine kad je katolički car Karlo V. nakon ratovanja imao vremena baviti se pitanjem reformista.

Opet je zahtijevao da se odreknu svog nauka, a oni su odgovorili:

“Ovime pred Bogom, našim jedinim Stvoriteljem, Zaštitnikom, Otkupiteljem i Spasiteljem, koji će jednoga dana biti naš sudac, a isto tako pred svim ljudima i stvorovima koji se nikako ne slažu s nama niti pristaju uz nas, u svoje ime i u ime sviju naših, PROTESTIRAMO protiv svih stvari koje su u predloženom dekretu i u posljednjem dekretu iz Speyera suprotne Bogu, njegovoj svetoj riječi, našoj dobroj savjesti i spasenju naših duša.”

Otad se Lutherove sljedbenike naziva protestantima. Budući da su se vremenom javile i druge protestantske skupine, Lutherovi sljedbenici nazivaju se luteranima.

Na državnom saboru u Augsburgu 1530. car Karlo V. pokušao je pomiriti katolike i luterane, ali to više nije bilo moguće. Protestanti su osnovali vojni Schmalkaldenski savez za borbu protiv cara te se udružili s carevim neprijateljima – katoličkom Francuskom, Engleskom, Danskom i Ivanom Zapolje (ugarski kandidat na prijestolje). Njihov sukob je pomutilo Osmansko Carstvo, koje žarilo i palilo do Beča. Car je trebao pomoć u obrani, a protestanti su mu je odbili dok ne obustavi sudske procese protiv njih. Sklopljeno je primirje 1532. koje omogućuje luteranima ispovijedanje njihove vjere do sljedećeg sabora.

Luther je pred kraj života imao sve više problema s alkoholom. Ideja o milostivom i milosrdnog Bogu isparila je iz njegovog propovijedanja. Postao je toliko radikalan da je propovijedao mržnju protiv mnogih društvenih i etničkih skupina. Njegovoj mržnji prema Židovima divio se čak i Adolf Hitler. O Židovima je napisao:

Takvo očajno, zločesto, zatrovano, vražje nešto je oko tih Židova, tako da su oni 1400 godina bili i još jesu naša muka, kuga i sva nesreća. Dakle, u njima imamo prave vragove.

Zatim je počeo zahtijevati smrt Osmanlija, lihvara, nevjernih partnera, žena koje su poznavale ljekovito bilje, pripadnika drugih vjeroispovijesti, invalidne djece i, naravno, pape. Deseci tisuća ljudi umrlo je zbog Lutherove mržnje.

Martin Luther je umro 1546. uvjeren da uskoro slijedi smak svijeta. Karlo V. je napao i 1547. uništio Schmalkaldenski savez. No, zbog svađe s papom luteranima je dozvolio ženidbu svećenika i pričest pod obje prilike do sljedećeg sabora. Otvorena pitanja trebala su se riješiti na koncilu u Tridentu 1551. godine. Sljedeće godine Francuska je napala Sveto Rimsko Carstvo, a luterani dobivaju sve vjerske slobode. Religijski mir sklopljen je napokon 1555. u Augsburgu, a svaki knez ima pravo izabrati vjeru za svoju pokrajinu.

Na taj se zakon odnosi fraza cuius regio, eius religio (lat.čija zemlja, njegova religija). Prvi put je ozakonjeno pravo luterana na prakticiranje njihove vjere. Nažalost, taj mir nije dokinuo manje sukobe, pljačke i maltretiranja na osnovi religijske pripadnosti. Uslijedilo je razdoblje relativnog mira dok car Svetog Rimskog Carstva Matija nije odlučio zatvoriti neke protestantske crkve u Češkoj. Na to su Česi izbacili njegove namjesnike kroz prozor.

Tako je počeo Tridesetogodišnji rat.

Jedan od najrazornijih ratova u Europi smatra se Tridesetogodišnji rat 1618. – 1648. godine. Pod tim se nazivom smatra niz međunarodnih oružanih sukoba u središnjoj Europi kojom je tada vladao rimsko-njemački car.

Zapravo je vjera bila povod europskim moćnicima da pokušaju oslabiti protivnike i osvojiti nove teritorije. Na katoličkoj strani borili su se Sveto Rimsko Carstvo, Kraljevina Španjolska, a na protestantskoj Ujedinjene Provincije (Nizozemska), Kraljevina Švedska, Danska-Norveška, Kraljevina Bohemija, Kraljevina Francuska, Kneževina Saska, Kraljevina Engleska i Osmansko Carstvo, s tim da su neke zemlje, koje su bile na istoj vjerskoj strani ratovale i međusobno.

Rat je završio Westfalskim mirom 1648. godine uz strašne i dalekosežne posljedice za čitavu Europu. Od ranjavanja i epidemija umrlo je 20 posto populacije Svetog Rimskog Carstva što ovaj rat čini pogubnijim od Drugog svjetskog rata. Uništena je poljoprivreda, došlo je do velike inflacije novca, a trgovina je gotovo prestala. Posljedice su bile dalekosežne – Sveto Rimsko Carstvo se nikad više nije oporavilo, što će pridonijeti jačanju Austrije i apsolutizma. Međutim, to je bio zadnji vjerski rat u Europi. U Carstvu je uz katoličanstvo i luteranstvo priznat kalvinizam. I dalje je vrijedilo staro načelo cuius regio, eius religio no plemstvo nije smjelo nametati religiju podanicima, koji su dobili dopuštenje iseliti se iz zemlje iz vjerskih razloga.

Habsburzi su nakon ovog rata gubili moć, pa su njemačke države postale samostalne države unutar Carstva. Habsburzi više nisu imali moć na njemačkim državicama, pa su se okrenuli uspostavi apsolutističke vlasti na istok i jug Europe.

Jedni slave Martina Luthera kao osloboditelja, a drugi kritiziraju kao poludjelog diktatora. On je živio na razmeđu srednjeg vijeka i renesanse te je nosio obilježja obaju razdoblja. Osobno nije ubijao, ali je uzrokovao bolnu smrt tisućama neistomišljenika diljem Europe te ukorjenio antisemitizam.

S druge strane, napravio je iskorak u razmišljanju o slobodi pojedinca i u religiju unio humanistička, odnosno renesansna načela o vrijednosti svakog pojedinog čovjeka. Iako je propovijedao slobodu isključivo u teološkom smislu, to je potaknulo Europljane da razmišljaju i o političkoj slobodi. Tako je pokrenut niz procesa koji su pripremili moderno doba. Među njima su poučavanje vjernika njihovoj vjeri, sekularizacija države, opismenjavanje širokih masa.

To će polako dovesti do želje da građani sudjeluju u vlasti i u konačnici pomoći u razvoju demokracije.

Ključni pojam koji je uzrokovao eksploziju promjena u društvu i doveo nas do ljudskih prava je sloboda savjesti, jer su ljudi počeli uviđati da kao pojedinci mogu i smiju imati drugačije mišljenje. Manjina moćnika u vrhu Crkve i države više ne mogu upravljati životima seljaka i građana kao dotad. Samostalno razmišljati, razvijati osobnost, preuzeti odgovornost i postupati po savjesti bili su noviteti 16. stoljeća koji su počeli ograničavati samovolju vladara.

(SB / Povijest)

قالب وردپرس

KOMENTARI:
Loading...