Prije 21 godinu, na današnji dan, srbijanska je policija u krvi ugušila prosvjed u Prištini nazvan „Kosovo, najveći zatvor na svijetu“, koji je trajao 57 dana.

Kako je sve počelo

Ratni zločini u ratu na Kosovu uključuju progone stanovništva, pokolje, etničko čišćenje, silovanja, pljačke, trovanje bunara i uništavanje čitavih naselja.

Prema izvještaju Human Rights Watcha, popis ozbiljnijih ratnih zločina u kosovskom ratu uključuje i zloupotrebe koje je počinila Oslobodilačka vojska Kosova, kao što su otmice i ubojstva po kratkom postupku, ali najveći zločini u godinu dana (od januara 1998. do aprila 1999.) pripisuju se policiji Srbije i vojsci tadašnje SR Jugoslavije.

UPOZORAVAMO NA UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ

Srbijanska policija, pripadnici vojske SR Jugoslavije i paravojne jedinice širom Kosova ubijali su civile koji nisu bili borci, uključujući žene i djecu. U napadima na sela, ubojstvima, silovanjima, pljačkanju i spaljivanju kuća i stanova, sudjelovali su također i Srbi susjedi, kao i bande kriminalaca iz uže Srbije. Među pripadnicima paravojnih snaga bilo je i onih koji su pušteni iz zatvora u Srbiji pod uvjetom da se pristanu boriti na Kosovu.

Među paravojnim postrojbama koje su bile aktivne na Kosovu nalaze se Arkanovi Tigrovi, Šešeljevi Beli orlovi i Delta odred iz Republike Srpske, uz svesrdnu pomoć SDB-a u organizaciji i naoružavanju.

Umjesto osude zločinaca Miloševićev je režim nakon rata odlikovano je i promaknuo na stotine pripadnika policije i vojske koji su služili na Kosovu, uključujući i članove najvišeg rukovodstva.

Srbija je tokom 1998. i 1999. počela s masovnim protjerivanjem Albanaca. Srbijanska policija je, uz podršku Vojske SR Jugoslavije, provodila masovne progone albanskog i drugog muslimanskog stanovništva s Kosova.

Albanskim stanovnicima je nakon usmene naredbe o iseljavanju ostavljano kratko vrijeme za napuštanje domova, tako da su mogli sa sobom uzeti samo ono najneophodnije.

Muškarce koji su se tome opirali, srbijanski su policajci ubijali u prisutnosti njihovih žena i djece.

Prema nekim podacima već 1998. godine (prije NATO-vog bombardiranja) s Kosova je bilo protjerano oko 350.000 Albanaca.

Deportacije u Makedoniju, Albaniju i Crnu Goru su vršene kamionima i autobusima koje je osigurala srbijanska policija. Da bi protjerivanje lakše teklo uspostavljana su sabirni centri.

U samo tri tjedna nakon početka NATO bombardiranja SRJ, Visoko povjereništvo UN-a za izbjeglice-UNHCR, registriralo je 525.787 albanskih izbjeglica s Kosova.

Mjesec dana kasnije, broj izbjeglica narastao je na 781.618.

Do kraja rata maja 1999. srbijanske snage protjerale su 862.979 Albanaca s Kosova, a još nekoliko stotina hiljada bilo je interno raseljeno.

Tokom rata, više od 90 posto kosovskih Albanaca, bilo istjerano iz svojih domova.

Silovanja

Silovanja i ostali oblici seksualnog nasilja korišteni su na Kosovu 1999. godine kao oruđe rata i sredstvo sistematskog “etničkog čišćenja”.

Human Rights Watch zabilježio je 96 slučaja silovanja albanskih djevojaka i žena od strane srpskih vojnika, među njima 6 slučaja žena koje su ubijene nakon silovanja. Vojnici, policajci i pripadnici paravojnih jedinica često su silovali žrtve pred mnogim svjedocima. Bilo je i slučajeva prijavljenih grupnih silovanja.

Human Rights Watch smatra da slučajevi silovanja nisu bili rijetka ni izolirana djela koja su počinili pojedini pripadnici srbijanskih snaga, već su bili smišljeni kao sredstvo zastrašivanja stanovništva, iznuđivanja novca od obitelji i progona.

POKOLJI ALBANACA

Popis pokolja koje su počinile srbijanska vojska i policija tokom rata na Kosovu:

-pokolj u Suvoj Reci — ubijeno 48 albanskih civila, među njima mnogo djece.

-pokolj u Račku — 45 albanskih seljaka ubile su srbijanske snage.

-pokolj u Podujevu — ubijeno 19 civila, uključujući ženu, djecu i starce.

-pokolj u Velikoj Kruši — prema procjenama suda, u ovom su pokolju specijalne jedinice srbijanske policije ubile 42 osobe.

Human Right Watch navodi da je ubijeno više od 90 osoba. Također, postoje izvješća o masovnom silovanju albanskih žena.

-pokolj u Izbici – srbijanske snage ubile su oko 120 albanskih civila.

-Drenički pokolj – ukupono je identificirano 29 žrtava pokolja.

-pokolj u Gornjem Obrinju – 18 tijela je nađeno, ali je više ljudi ubijeno u pokolju.

-pokolj u Ćuškoj — imenom i prezimenom poznata je 41 žrtva pokolja.

-pokolj u Beloj Crkvi — 62 ustanovljene žrtve.

-pokolj u Orahovcu — između 50 i 200 albanskih civila je ubijeno.

-pokolj u zatvoru Dubrava – čuvari su pobili oko 70 albanskih zatvorenika.

-pokolj u Pustom Selu – 106 kosovskih Albanaca pogubljeno je po kratkom postupku.

-pokolj u Trnju – ubijeno je između 24 i 36 kosovskih Albanaca.

-pokolj u Vučitrnu – srbijanska je policija ubila više od 100 kosovskih izbjeglica u blizini Vučitrna.

Prikrivanje leševa

Srbijanske su vlasti sustavno prikrivale dokaze o ubojstvima uklanjanjem tijela, premještanjem tijela iz masovnih grobnica u individualne grobove, spaljivanjem tijela i uklanjanje ili zamjenom odjeće i osobnih stvari da bi se otežao proces identifikacije. U više od deset mjesta gdje su izvršena masovna ubojstva državne su snage pokušale prikriti dokaze uništavajući ili uklanjajući tijela.

Prema iskazima, JNA je sustavno prevozila leševe Albanaca u rudarski kompleks Trepča kraj Kosovske Mitrovice, gdje ih je spalila.

Prema jednom neimenovanom službeniku, između 1.200 i 1.500 leševa je na taj način uništeno u Trepči.

U martu 2001. srbijanska je vlada objavila da je kamion pun leševa Albanaca (ukupno 86 tijela) bačen u Dunav u Srbiji tokom rata na Kosovu.

U junu 2001. godine vlasti Srbije objavile su da su pronašle još četiri grobnice u Srbiji, s ukupno 1.000 leševa kosovskih Albanaca.

Današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije bio na Kosovu u vrijeme nezapamćenih zločina, ali se kao ministar informiranja, (na funkciju je izabran upravo u martu 1998. kada je sve na Kosovu i počelo), u Vladi Srbije svojski potrudio da se o gnusnim zločinima na Kosovu u srbijanskim medijima ne sazna apsolutno ništa.

(SB)

قالب وردپرس

KOMENTARI:
Loading...