Niaqornat je malo selo na Grenlandu sa svega 59 stanovnika. Led koji se topi, izolovanost, mjesec dana beskonačnog mraka, mjesec neprekidnog dana, hladnoća, nedostatak kanalizacija, samo su neke karakteristike ovog mjesta, za koje može da se kaže da se nalazi na samoj “ivici” svijeta.

Seoce je struju dobilo tek 1988. godine, a stanovništvo tek od nedavno ima mogućnost da komunicira preko satelita i inteneta.

Jedini tinejdžer u selu, Lars, nije posebno zainteresovan za tradiciju i neki okrivljuju upravo intenet za njegov nemirni duh. Lars sluša rap muziku, zabavlja se na Google Earthu, a iz dosade se bavi rezbarijom drveta. On ne može da izađe i upozna novo društvo, ne može tek tako da pronađe djevojku. Ukoliko želi da se oženi, on mora da traži ženu u susjednim selima. Niaqornat je toliko malo mjesto, i stanovništvo čine dvije velike porodice i tek nekoliko ljudi koji nisu rođaci.

Kanalizacija ne postoji, već svako jutro jedan čovjek sakuplja kante sa fekalijama koje odnosi i baca na deponiju koja je predviđena specijalno za to.

Selo posjeduje velike tankove sa vodom koji snabdijevaju stanovnike sa svježom pijaćom vodom iz planinskih jezera. Postoji i zgrada mjesne zajednice, gdje se nalaze moderno kupatilo i vešeraj.

Mještani su takođe formirali organizaciju koja radi na tome da privuče turiste, posebno one koji putuju na brodovima, pa mogu čamcima da dođu do njihovog mjesta i vide kako žive i čime se bave.

Infrastruktura sela je minimalistička, a stanovnici na posao idu helikopterom u susjedno selo, čiji vlasnik ima ugovor sa državom, dok namirnice do ovog mjesta stižu povremeno brodom. Stanovnici se voze saonicama koje vuku psi, i tako odlaze u lov ili ribolov, kojim se gotovo svi bave.

Ranije je postojala i riblja fabrika, koja je zatvorena, a bila je ključna za živote ljudi u ovom selu.

“Podrška države omogućuje ovakvim selima da žive, ali ako populacija opadne, sredstva se ukidaju i to je začarani krug”, navodi režiserka dokumentarca o ovom selu, Sara Gavron.

KOMENTARI:
Loading...