Glavni lik naše današnje priče je Wilhelm II. Bio je posljednji njemački car, a najviše ga se pamti kao čovjeka koji je vodio Njemačku u Prvom svjetskom ratu.

Vodio je prilično agresivnu vanjsku politiku utemeljenu na ideji da samo snažni mogu preživjeti, ali se kao vojskovođa baš i nije iskazao. Njegov su osobni život obilježile brojne kontroverze, a u političkim je nastupima bio previše emocionalan, što je rezultiralo mnogim političkim skandalima. Zbog toga je postao predmetom sprdnje u mnogim tadašnjim medijima. Car Wilhelm rođen je u Berlinu i odgojen je na način tipičan za prusku vojnu aristokraciju.

Međutim, od rođenja je imao paraliziranu lijevu ruku, što je imalo negativne posljedice na njegov emocionalni razvoj.

Jedna od posljedica svega bila je careva opsjednutost vojnim uniformama. Gotovo se nikada nije pojavio u javnosti u civilu. Prema jednoj procjeni posjedovao ih je čak 295, dok ih je prema drugoj imao čak 400, od kojih je 30 nosio u svakodnevnom životu. Čak 16 osoba bilo je zaposleno samo da čuvaju i uređuju carevu odjeću. Wilhelm II. se postavio za pukovnika 50 pukovnija. Bio je vlasnik uniformi svake od tih pukovnija kao i određenog broja pukovnija stranih zemalja čiji je bio počasni član.

Imao je uniformu za svaku priliku. Tako je u posjetu akvariju išao odjeven u admiralsku uniformu. Engleski doručak jeo je odjeven u uniformi engleskog Dragoon Guarda, dok bi kod kuće nosio „neformalne“ uniforme. Posjedovao je i kacigu od zlata ukrašenu okrunjenim orlom. Car se uključio i u dizajniranje umiformi svojih vojnika, što je rezultiralo time da su njemački vojnici početkom rata imali atraktivne, ali nepraktične uniforme, poput kaciga sa šiljcima i dugih sivih šinjela.

Nekoliko dana prije njemačke kapitulacije u novembru 1918. godine, posljednji njemački kralj je abdicirao i otišao u progonstvo u Nizozemsku, a Njemačka je postala republikom. Jedna od odredbi Versailleskog mirovnog ugovora zahtijevala je da mu se sudi kao ratnom zločincu, ali ga je nizozemska vlada odbila izručiti.

Od 1933. se zbližio s nacionalsocijalistima u Njemačkoj, smatravši kako će nacisti omogućiti restauraciju monarhije te njegov povratak na prijestolje, no prevario se. Ratni zločinac Hermann Göring dva puta ga posjetio u Doornu, no Hitleru nije bilo do obnove monarhije.

Nakon odmaka od nacista, kralj Wilhelm bio je zgrožen kada je čuo za Kristalnu noć 1938., nazvavši taj događaj sramotom. Također je rekao da se prvi put srami zato što je Nijemac.

Vilim je umro 4. juna 1941. u Doornu.

Hitler se nadao da će kraljeve posmrtne ostatke moći prebaciti u Berlin te tamo organizirati veliki pogreb na državnoj razini, koji bi to iskoristio u propagandne svrhe. Srećom, poštivala se kraljeva želja o nepovratku u Njemačku dok se ne obnovi monarhija.

Na njegovom grobu stoji sljedeći natpis: „Lobet mich nicht, denn ich bedarf keines Lobes; rühmet mich nicht, denn ich bedarf keines Ruhmes; richtet mich nicht, denn ich werde gerichtet“!

„Ne hvalite me, jer ne zavrjeđujem nikakvo hvaljenje; ne slavite me, jer ne zavređujem nikakvo slavljenje; ne sudite me; jer ću biti suđen“)

(SB)

قالب وردپرس

KOMENTARI:
Loading...