Crnogorski kralj Nikola Petrović jednim je potezom nastojao ojačati svoju poziciju u eventualnom preuzimanju srpskog prijestolja. Nakon proglašenja priliku za jačanje vidio je u teritorijalnoj ekspanziji svoje kraljevine. Crna Gora širila se već tri puta 1830., 1859. te 1878. nakon Berlinskog kongresa.

Već se koncem 1914. godine na crnogorskom dvoru raspravljalo o proširenju države do Dubrovnika. U proljeće 1915. godine crnogorski izaslanik otputovao je u Rusiju pod krinkom dogovora oko slanja hrane i oružja, a zapravo s ciljem izlaganja ideja o crnogorskoj ekspanziji na južnu Dalmaciju. Crna Gora imala je dobre odnose s Italijom, čija je kraljica Jelena bila porijeklom Crnogorka.

U Londonu je u proljeće 1915. godine potpisan tajni ugovor između Italije i sila Antante kojim se Talijanima obećava veliki dio jadranske obale ako napuste svoje dotadašnje saveznike – Austro-Ugarsku i Njemačku i pređu na stranu Francuske, Velike Britanije i ostalih saveznika. U sporazumu je također napisano da bi dio obale od Boke Kotorske do ušća Neretve pripao Srbiji i Crnoj Gori, ne određujući konkretnu granicu tih dviju država, što daje naslutiti da je već tada predviđeno ujedinjenje ovih dviju, dotad samostalnih, kraljevina.

Iako prilikom potpisivanja sporazuma nije bilo predstavnika Srbije i Crne Gore, kralj Nikola očito je znao za sporazum. On je odlučio da prostor do Neretve ne želi podijeliti sa Srbijom, već ga želi cijeloga u svojoj državi. Zato je krajem 1915. u Pariz poslao Andriju Radovića. U jednom telegramu tadašnji srbijanski predsjednik vlade Nikola Pašić upozorava da Radović pod krinkom dobavljanja humanitarne pomoći, zaliha hrane za Crnu Goru, upoznaje francuske veledostojnike s budućim predviđenim granicama Crne Gore.

Jačanje Crne Gore nije odgovaralo Srbiji te je Pašić dao nalog svojim doušnicima u Parizu da prate Radovića i javljaju mu svaki njegov potez. Radovićeva diplomatska posjeta Parizu značajna je jer je to bilo prvo lobiranje crnogorskog dvora u svrhu proširenja prema sjeveru sve do Neretve, čime je ova ideja postala službena politika Kraljevine Crne Gore. Međutim, već je početkom 1916.  Crna Gora je kapitulirala pod Austro-Ugarskom, a kralj Nikola otišao je u egzil. 

Unatoč teškoj situaciji u kojoj se našao, kralj Nikola nije odustajao od svojih namjera. On se 6. marta 1916. sastao s ruskim veleposlanikom te rekao da Rusija treba osigurati nezavisnost Crne Gore i njeno teritorijalno širenje na Hercegovinu, Sarajevo i Dalmaciju do ušća Neretve. Ruski veleposlanik u Crnoj Gori Islavin odgovorio je da nije pravi trenutak za razgovor o tome te da trebaju raditi na jačanju veza sa Srbijom. Nekoliko sati nakon ovog susreta kraljev savjetnik Lazar Mijušković na Nikolin je zahtjev sastavio memorandum u kojem su izražene teritorijalne pretenzije.

Ovo je prvi službeni dokument u kojem se formaliziraju crnogorske težnje na Dalmaciju koja je uključivala teritorij od Dubrovnika do doline Neretve i njezina ušća. Nakon što su ga Rusi odbili, Nikola se obratio talijanskom veleposlaniku u Parizu. Predao mu je memorandum koji je danas izgubljen.

Godine 1917. godine usvojena je Krfska deklaracija o stvaranju Jugoslavije. Ovo je alarmiralo Nikolu koji je memorandum poslao svim savezničkim vladama. Međutim nije dobio nijedan pozitivan odgovor. U tom su memorandumu detaljno iznesene ideje o granicama Crne Gore nakon rata.

Na jugu bi zadnji grad Crne Gore bio Skadar s okolinom i Medova, na sjeveru Bosna do Romanije i Hercegovina s Mostarom. Neretva bi bila sjeverozapadna granica Crne Gore. Razlog za aneksiju ovih krajeva pod crnogorskom krunom je prema Nikoli bio taj da ondje živi “narod iste krvi i jezika, povezan sa nama bratskom ljubavlju.” U proljeće 1918. prošireni memorandum uručen je veleposlanicima SAD-a, Ujedinjene Kraljevine te Italije.

Prijedlog kralja Nikole odbile su sve savezničke vlade, i to bez razmišljanja, čak i Rusija. Posljednji crnogorski kralj Nikola Petrović umro je u egzilu na jugu Francuske 1921. godine.

(SB)

قالب وردپرس

KOMENTARI:
Loading...