Jedna od povijesnih ličnosti koja je u obilježila prošlost Dubrovačke Republike bio je bosanski velikaš Sandalj Hranić iz roda Kosača. Godine 1392. taj se sin kneza Hrane Vukovića spominje u povelji Stjepana Dabiše namijenjenoj vojvodi Hrvoju Vukčiću, a iste godine umire Sandaljev stric Vlatko Vuković, čije je posjede i naslijeđe preuzeo nećak postavši tako velikaš istočne Hercegovine i jugoistočne Bosne.

Od sitnih posjeda oko današnjeg Goražda pod vojvodom Sandaljem, Kosače su došle u vlasništvo nad Polimljem, Gackom, Dračevicom s Novim te dijelom Zete, teritorijalnim akvizicijama Tvrtkova pohoda iz 1377. godine.

Godine 1419. Sandalj Hranić postao je dijelom vlasnikom Konavala, prvog dubrovačkog susjednog područja sa istoka.

Osim vojvode Sandalja, svoje nekretnine na dubrovačkom prostoru imali su i drugi bosanski velikaši i vladari koji su ulazili u direktne veze sa vlastima u Dubrovniku.

Prvi znaci uključivanja nekretnina u odnose Dubrovnika i Bosne sežu u vrijeme bana Stjepana Kotromanića, kojemu je dubrovačka uprava poslije njegove prodaje Pelješca 1333., na uživanje dala kuću u gradu Dubrovniku.

Sa sigurnošću je utvrđeno da su svoju imovinu unutar granica Dubrovačke Republike od bosanskih vladara imali kraljevi Tvrtko I, Ostoja i Tvrtko II., kroz posjedovanje zemljišta i stambenih objekata.

Prvi bosanski kralj Tvrtko I., prema nekim izvorima, prvi je bosanski vladar koji je imao nekretnine u Dubrovniku. Prema jednom kraljevom pismu iz sredine 1389. godine,

Tvrtko se obraća dubrovačkom knezu, sucima i vlasteli spominjući kuću koju mu je vlada poklonila.

Kralj Ostoja svoj dubrovački imetak imao je u vidu zemljišnog i stambenog posjeda koje je sebi priskrbio ustupanjem jednog djela svojeg kraljevstva Dubrovačkoj Republici. Naime, spomenutom prodajom Primorja 1399. Ostoja je zauzvrat trebao dobiti zemlju i kuću u gradu Dubrovniku ali i položaj dubrovačkog plemića.

Prema dogovoru, Dubrovčani su kralju, kao vlasniku Primorja i vojvodi Hrvoju Vukčiću kao jednom od najzaslužnijih za provedbu kupoprodajnog ugovora, obećali dati sagraditi kuće.

Nakon što je 1405. potvrdio stare povlastice i vlasništvo nad Novim zemljama te osudio Ostojino neprijateljsko ponašanje prema Dubrovčanima, Tvrtku je zauzvrat darovana palača u Dubrovniku i bivša Ostojina zemlja u Primorju. Uz bosanskog velmožu Sandalja Hranića i njegove nepokretne imovine na teritoriju Republike, slične posjede imali su i drugi bosanski plemići poput braće Sanković, vojvode Hrvoja Vukčića i obitelji Pavlović.

Nekadašnji vlasnici Konavala, humska braća Radič i Beljak Sanković odlučili su darovnicom  Republici predati vlasništvo nad konavoskim područjem, za što im je Dubrovnik dao status svojih plemića i kuću u gradu.

Za razliku od Sankovića znatno duže u posjedu dubrovačkih nekretnina bio je Hrvoje Vukčić Hrvatinić, dugogodišnji saveznik Dubrovčana i Republike. Prvu imovinu dobio je 1399. godine, a osim kuće, poklonjeno mu je i zemljište u Primorju, površinom iste veličine kao i Ostojino, Hrvojeve nekretnine jednim svojim dijelom prenesene su na njegovog sina Balšu, što je od

Senata tražio sam Hrvoje. Budući da je od prije imao vlastelinstvo, Senat je zaključio da Hrvojev zahtjev ima utemeljenje te je Balši odlučio dati dio zemlje u Primorju koja je kupljena državnim novcem, čime je učinjen presedan u trgovanju zemljištem jer zakonski se jednom podijeljena nije smjela dalje prodavati.

Posljednja bosanska plemićka obitelj koja je stigla do nekretnina u Dubrovniku bila je obitelj Pavlović.

Pavlovići su, poput Sandalja, iskoristili svoj teritorij u dubrovačkoj okolici da bi dobili imovinu na području Republike pri čemu su i dobro zaradili. U 16. stoljeću palaču Pavlovića u najmu su držali potomci Rastića, što se saznaje iz jednog ugovora poslije potresa 1520., kada je uslijedila obnova palače. Kao i kod Sandalja, palaču je sa povijesne mape izbrisao veliki potres iz 1667. godine.

Tako je na katastrofalan način zapečaćena sudbina svih bosanskih nekretnina u Dubrovniku.

(SB)

قالب وردپرس

KOMENTARI:
Loading...