Za Oskara Gröninga niko nikad ne bi čuo da taj bivši računovođa u logoru Auschwitz nije samovoljno progovorio o svojoj ulozi u jednom od nacističkih logora. Prije 14 godina BBC je snimio dokumentarac “Auschwitz: Nacisti i konačno rješenje”, a Gröning ne samo da je u tom filmu svjedočio da je kao mladi SS-ovac u Auschwitzu bio računovođa, nego je čak bio i suradnik filmskoj ekipi.

Htio je iz prve ruke posvjedočiti da su logori postojali i da su se u njima doista događala zvjerstva.

Nije imao pojma da će istražitelji to njegovo svjedočenje ubrzo iskoristiti kao dokaz da je bio nacistički zločinac pa se Gröning nekoliko godina kasnije našao na optuženičkoj klupi. Sudski proces koji se vodio u njegovu rodnom Lüneburgu, bio je povod autorima filma da se pozabave moralnom dvojbom – je li etično suditi onima koji nisu bili izravni ubojice, ali su ubojicama pomagali?

I može li se zadovoljiti pravda ako se sudi 93-godišnjem starcu? Dotad mirni, mali njemački gradić počinju opsjedati svjetski mediji, odvjetnici, tužitelji, policija, a stanovnici se počinju dijeliti na one koji su protiv suđenja i one koji su za apsolutnu pravdu. 

Oskar Gröning je imao samo 23 godine kad se pridružio SS-u, a u Auschwitzu je igrao tek sporednu ulogu. Bio je računovođa čija je zadaća bila da popisuje novac, nakit i sve vrijednosti koje su Židovi u svojim kovčezima ponijeli sa sobom na, kako će se uskoro pokazati, mnogima posljednje putovanje u životu.

Četvero preživjelih, Max Eisen, Eva Moses Kor, Hedy Bohm i Bill Glied, koji su u to vrijeme bili djeca, u dokumentarcu se živo sjećaju kako je izgledao prvi susret s Auschwitzom. Uz psovke, naguravanja i viku, naoružani čuvari razdvojili su muškarce od žena, djecu od roditelja.

One koji nisu mogli raditi zbog starosti ili bolesti, u plinskim su komorama ugušili ciklonom B ili ih ubili mecima u potiljak. No, kako kaže jedan od njihovih odvjetnika, ovo suđenje važno je zato što na njemu prvi put ne samo da čujemo što govore žrtve, nego što govore počinitelji. Rainer Hess zastupa Evu Moses Kor i unuk je Hitlerove desne ruke Rudolfa Hessa.

Djedu nikad nije oprostio: “Moj djed je bio zapovjednik logora Auschwitz. On je izravni krivac za smrt između 1,1 i 1,5 miliona ljudi. Ovo suđenje Gröningu važno je za mlade ljude. Da čuju što govori počinitelj”. 

A Gröning je na sudu hladnokrvno iznosio činjenice. Tako je u sudnici izazvao sablazan kad je rekao da je popisivao novac i zlato od Židova zato što je znao da im ono više neće trebati. Rekao je i da je to bilo pravo Njemačke jer je radila na istrebljenju Židova te da je to i bio smisao rata. A onda se prisjetio događaja koji mu se najviše urezao u sjećanje:

“Jednog dana opet se u logoru zaustavio vlak koji je doveo Židove. Iz njega je izašla i žena koja je htjela sakriti svoju bebu pa ju je nosila u torbi. No dijete je počelo plakati. Prišao joj je jedan vojnik i iz torbe izvukao dijete držeći ga za noge. S njim je tresnuo o metalna vrata kamiona. Plač je prestao…”.

Na pitanje što bi on učinio da je bio na mjestu vojnika, Gröning je rekao: “Vjerojatno bih pucao”.

Benjamin Ferencz, glavni tužitelj u Nirnberškom procesu pripadnicima Einsatzgruppe – SS-ovim odredima smrti, u filmu je objasnio i zašto. 

“Znao sam da ne mogu zadovoljiti pravdu tako da osudim tu šačicu zločinaca. Kakva bi kazna bila dovoljna da nadomjesti sve patnje stotina tisuća ubijenih ljudi, među kojima je bilo podjednako i staraca i žena i djece? Ali sam želio da se ovim suđenjem uvede pravilo da svaki zločin mora biti kažnjen, da se ubuduće to nikad ne ponovi i da to bude za dobrobit cijelog čovječanstva”.

Nažalost, Gröning nije doživio pravomoćnu presudu. Umro je 2018., ali je nakon njegova suđenja optuženo još osam bivših SS-ovaca, a njih 19 su pod istragom i svi imaju više od 90 godina.

قالب وردپرس

KOMENTARI:
Loading...