Glavni junak naše priče je Willy Brandt, njemački političar i državnik.

Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1971. godine za rad na poboljšanju odnosa s Njemačkom Demokratskom Republikom, Poljskom i Sovjetskim Savezom.

 Izvor: Stieftung Exilmuseum Berlin

Brandt je pod imenom Herbert Ernst Karl Frahm rođen u njemačkom gradu Lübecku, kao nezakoniti sin, mornara iz Lübecka, Karla Herberta Frahma i majke Marije. Njegova majka je radila u robnoj kući kao obična radnica. Postao je šegrt brodara F. H. Bertlinga. Pridružio se “Socijalističkoj omladini” 1929. godine, a 1930. godineSocijaldemokratskoj partiji Njemačke.

Napustio je SDP da bi se učlanio u ljeviju Socijalističku radničku partiju.

Godine 1933., uz pomoć svojih veza u luci iz vremena dok je bio šegrt, napustio je Njemačku i otputovao za Norvešku, kako bi izbjegao progon od strane nacističkih agenata. Tada je sebi zamijenio identitet pseudonimom Willy Brandt.

Godine 1937. radio je kao novinar u Španjolskoj, godinu dana kasine Njemačka mu je oduzela državljanstvo, te podnosi zahtjev za dobivanje norveškog državljanstva.

Godine 1940. uhićen je od njemačke okupacijske vojske, ali nije identificiran jer je nosio norvešku uniformu. Za vrijeme dana provedenih u pritvoru uspio je pobjeći u neutralnu Švedsku. Godine 1940. postao je državljanin Norveške podigavši putovnicu u norveškom veleposlanstvu u Stockholmu, gdje je živio do kraja rata.

Brandt se vratio u Berlin 1946. godine, radeći za norvešku vladu. Godine 1948. započeo je svoju političku karijeru u Socijaldemokratskoj partiji Njemačke (SPD) u Berlinu. Postao je njemački državljanin, a svoj dotadašnji pseudonim je formalizirao. Zbog njegovih istupa protiv sovjetske uloge u mađarskoj revoluciji 1958. i protiv Hruščovljeva prijedloga da Berlin postane slobodnim gradom vladalo je mišljenje da pripada desnom krilu svoje stranke, što se kasnije promijenilo. Podržavao ga je moćni izdavač Axel Springer.

Od 1957. do 1966. bio je gradonačelnik Zapadnog Berlina, u stresnom vremenu za grad, kada je izgrađen Berlinski zid.

Za predsjednika SPD-a izabran je 1964. godine. Na tom je mjestu bio sve do 1987.

Godine 1961. bio je SPD-ov kandidat za kancelara, kada je izgubio od Konrada Adenauera i njegove Kršćansko-demokratske unije Njemačke (CDU), a 1965. godine ponovo se kandidirao i izgubio od Ludwiga Erharda. No, Erhardova je vlada kratko trajala, i 1966. oformljena je velika koalicija SPD-a i CDU-a. Brandt postaje ministar vanjskih poslova i potpredsjednik vlade (vicekancelar). Poslije izbora 1969. godine, ponovo s Brandtom na čelu izborne liste, SDP ojačava i stvara se vladajuća koalicija s malom liberalnom Slobodnom demokratskom strankom Njemačke (FDP).

Njegove su domaće reforme često kočili koalicijski partneri u Bundestagu i lokalne vlasti (osobito CDU/CSU). Godine 1970. postaje osoba godine magazina TIME.

U vanjskim poslovima Brandt će ostati poznat po svojoj „istočnoj politici“ koja se najviše ogledala u poboljšanju odnosa s Njemačkom Demokratskom Republikom, SSSR-om, Poljskom i ostalim državama Istočnog bloka.

Da bi zadao protuudarac teorijama o svojim simpatijama prema komunizmu, Brandt je implementirao zakone koji su blokirali nastupe svim radikalnim političkim opcijama u Njemačkoj. Te su se odluke odnosile i na ekstremnu ljevicu i na ekstremnu desnicu.

Godine 1973. njemačka je sigurnosna organizacija dobila informaciju da je jedan od Brandtovih pomoćnika, Günter Guillaume, špijun DDR-a.

Poslije kancelarskog mandata ostao je predsjednik SPD-a sve do 1987., a zadržao je i svoje zastupničko mjesto u Bundestagu. Bio je na čelu Socijalističke internacionale od 1976. do 1992., radeći na proširenju te organizacije izvan granica Europe. Godine 1977. imenovan je na mjesto prvog čovjeka nezavisne komisije za razvoj, u kojoj je 1980. sastavio izvještaj u kojem se govori o drastičnim promjenama u namjerama razvijenih država da poboljšaju razvitak Trećeg svijeta. Taj izvještaj poznat je i kao „Brandtov izvještaj“.

Krajem 1989. postao je jedan od prvih vođa u Zapadnoj Njemačkoj koji je pozdravio ideju ujedinjenja dvije Njemačke. Njegovu javnu izjavu „Sada zajedno raste ono što je zajedničko“ često se citiralo tih dana.

Jedno od posljednjih pojavljivanja Brandta u javnosti bio je let za Bagdad, gdje je trebao osloboditi zatvorenike koje je Sadam Husein držao poslije invazije na Kuvajt 1990. godine.

Brandt je bio član Europskog parlamenta od 1979. do 1983. godine i počasni predsjednik SPD-a od 1987. sve do smrti.

Kad je SPD preselio svoju centralu iz Bonna u Berlin sredinom `90-ih, nazvao ju je „Kuća Willyja Brandta“.

PAD NA KOLJENA, LIČNOST GODINE, NOBELOVA NAGRADA…

No, usprkos svemu što je u karijeri učinio taj veliki Nijemac, iskreno i skrušeno pokajanje za zločine koje je počinio nacistički režim nad Poljacima upisalo je u povijest Willyja Brandta.

Jutro je 7. decembra 1970. i u Varšavi je hladan, kišovit dan.

Brandt je koračao ka spomeniku žrtvama ustanka u Varšavskom getu, u pratnji poljskog ministra vanjskih poslova Jozefa Cyrankiewicza i njegova njemačkog kolege Waltera Scheela.

Willy Brandt prvo na spomenik polaže veliki vijenac s bijelim karanfilima, ide nekoliko koraka unatrag i onda, na iznenađenje svih prisutnih, pada na koljena. Svi su u šoku dok Brandt kleči oko trideset sekundi, a onda se polako podiže, očiju punih suza.

Brandtov pad na koljena bila je spontana gesta političara koji je u tom trenutku postao državnik, pa je tako i na naslovnici tjednika „Der Spiegel“ osvanulo pitanje „Je li Brandt trebao kleknuti“?

Brandtova spontana isprika naišla je na veliko odobravanje u zapadnim državama. Časopis Time proglasio ga je čovjekom godine, a godinu dana kasnije dobio je i Nobelovu nagradu za mir.

Fotografije njemačkog kancelara kako skrušeno kleči pred spomenikom za mrtve koje je njegov narod skrivio obišle su svijet, te i danas gotovo pola stoljeća kasnije podsjećaju na to kako izgleda iskreno pomirenje među narodima.

Jedan od najvećih političara novog doba, Willy Brandt umro je na današnji dan 1992. godine.

(SB)

قالب وردپرس

KOMENTARI:
Loading...