Glavni junak naše današnje priče je Janko Hunjadi, grof bistrički, župan tamiški, ban severinski, vojvoda Erdelja, kapetan Beograda i regent Ugarsko- hrvatskog kraljevstva. Janko Hunjadi bio je otac Matije Korvina, jednog od najmoćnijih kraljeva Ugarsko- hrvatskog kraljevstva.

Janko se rodio u plemićkoj obitelji u današnjem rumunjskom okrugu Turnu Severin. Jankova žena Erzsébet Szilágyi potjecala je iz ugledne ugarske plemićke obitelji, a rodila mu je dva sina, Ladislava i Matiju, budućeg kralja.

Jankov otac, Vojk, uzeo je prezime Hunjadi kad mu je kralj Žigmund Luksemburški 1409. godine poklonio posjed i dvorac Vaydahunyad.

Vojnu karijeru Hunjadi je započeo u službi despota Stefana Lazarevića, ali je ubrzo potom svoje usluge ponudio kralju Žigmundu.

Kao sposoban vojnik, Hunjadi se iskazao u službi kralja Žigmunda od 1432. godine. Budući da je bio imućan, novčano je pomagao kralja u njegovim pohodima i pratio ga na svečanost krunidbe za cara Svetog Rimskog Carstva u Frankfurt 1410. godine. Sudjelovao je u husitskim ratovima 1420., u pohodu na Turke i oslobađanju Smedereva. Za svoje usluge dobio je u baštinu dosta zemlje i postao član kraljevskog vijeća.

Godine 1438., njemački kralj Albert II. dodijelio je Hunjadiju naslov bana Severina. Ovo područje na južnim granicama Ugarske bilo je omeđeno trima rijekama: Dravom, Savom i Dunavom, a kako je graničilo s Turskom, bilo je u stalnoj opasnosti od turskih upada. Tu je Hunjadi pobrao i najviše simpatija kršćanskoga svijeta, slavljen kao posljednja obrana od turske najezde s istoka i širenja Osmanskog Carstva.

Nakon iznenadne smrti kralja Alberta, Hunjadi, shvaćajući da je Ugarskoj potreban kralj koji ima snage za borbu protiv Osmanskog Carstva, zalagao se za mladog Vladislava Jagelovića Varnjenčika koji je vladao Poljskom kao Vladislav III., a Hrvatskom i Ugarskom kao Vladislav I.

Time se Janko Hunjadi suprotstavio interesima moćnog Ulrika Celjskog, koji je podržavao Albertovu udovicu Elizabetu i njezina maloljetnog sina.

Poslije građanskog rata u kojem je premoć imala strana Vladislava I., Hunjadi je za vjernu službu u povjerenim mu krajevima nagrađen upravom nad Beogradom s naslovom kapetana Beograda, i nad Erdeljem s naslovom namjesnika Erdelja.

Janko Hunjadi često je sudjelovao u borbama protiv Turaka. U jesen 1441. upao je u Srbiju, a na povratku je svladao smederevskog sandžak-bega Isaka. Sljedeće 1442. godine potukao je u Erdelju Mezid-bega, a potom potisnuo Turke iz Vlaške, proslavivši pobjedu nad rumelijskim beglerbegom Šehabedinom na rijeci Jalomnici.

Početkom 1443. sabor u Budimu odobrio je pokretanje križarskog pohoda. Nakon opsežnih priprema, u jesen 1443. kršćanska vojska pod zapovjedništvom kralja Vladislava, Janka Hunjadija i despota Đurđa Brankovića prešla je preko Dunava u Srbiju, te je tako počeo Dugi rat. U prvom sukobu, između grada Bovna kod Aleksinca i Niša, potučen je rumelijski beglerbeg Kasim, a potom je prodor nastavljen preko Niša i Pirota sve do Sofije.

Tokom proljeća i ljeta 1444. vođeni su mirovni pregovori s Turcima koji su završeni u Segedinu. Despot Đurađ Branković, kako bi osigurao potpisivanje mirovnog sporazuma, potkupio je Hunjadija darujući mu grad Vilagoš. Poslije toga Ugarska je primila sultanovu ponudu i Hunjadi je prihvatio, u kraljevo ime, mirovni ugovor. Međutim, papin legat kardinal Cesarini poticao je mladog kralja na nastavak rata sve do istjerivanja Turaka.

Dva dana po potpisivanju primirja, kralj Vladislav raskinuo je sporazum, u čemu ga je podržao Cesarini pod izgovorom da sporazum stupa na snagu samo ako ga prihvati papa. U Hrvatskoj i Ugarskoj raslo je raspoloženje za rat, a poticano je glasovima da će se mletačka flota suprotstaviti turskoj vojsci na Bosporu. Ipak, skupljeno je mnogo manje vojske i sredstava nego u prethodnom ratu. Uz to, despot Đurađ Branković odbio se priključiti križarima procjenjujući da su pohod iz 1443. i sklopljeni sporazum predstavljali najveći tada mogući uspjeh.

U drugoj polovici rujna 1444., kralj Vladislav krenuo je u rat pregazivši Dunav kod Oršave i nastavio kroz Bugarsku prema Varni. Iz Azije, preko Jedrena, prema Varni krenuo je Murat II., te je uvjerljivo potukao križare.

U bitki su poginuli mladi kralj Vladislav III. i kardinal Julijan Cesarini. Naime, kralj je s malom skupinom ljudi jurnuo u janjičarske postrojbe gdje je, okružen neprijateljima, pao s konja i potom odmah ubijen. Janko se nakon Vladislavove smrti povukao prema Vlaškoj, ali ga je prilikom bijega uhvatio vlaški vojvoda Drakul i bacio u tamnicu. Janko je ubrzo oslobođen posredovanjem ugarskih staleža, te je počeo pripremati odgovor za poraz na Varni.

Po pobjedi na Varni, Murat II. povukao se u Anatoliju predavši prijestolje sinu Mehmedu, kasnije poznatom kao Mehmed Osvajač.

Početkom 1445. godine u Stolnom Biogradu, a onda i u Pešti, sastao se sabor Hrvatsko-ugarskoga kraljevstva na kojem je valjalo riješiti pitanje nasljedstva, ali i poduzeti mjere za obranu od Turaka. Stvorena je privremena uprava od pet kapetana, među kojima je bio i Hunjadi kao kapetan Erdelja i četiriju županija.

Tokom 1445. godine Hunjadi je nastavio pohode protiv Turaka stigavši do Nikopolja, potisnuo je vlaškog vojvodu Vlada II. Drakula i na njegovo mjesto postavio pretendenta Dana II. U međuvremenu, zbog snažnih unutarnjih previranja, privremena je uprava odredila Hunjadija za regenta, a 5. juna 1446. godine, u ime Ladislava V. Posmrtnog, proglasila ga je i upraviteljem Hrvatsko-ugarskog kraljevstva (lat. Regni gubernator).

Hunjadijev prvi potez kao regenta bio je pohod protiv njemačkog kralja Fridrika III., koji je odbio osloboditi Ladislava V. Nakon pustošenja Štajerske, Kranjske i Koruške te prijetnje Beču, Hunjadija su problemi u drugim krajevima natjerali na sklapanje dvogodišnjeg primirja s Fridrikom. Od pape Nikole V. 1448. godine dobio je zlatni lanac i naslov kneza, te je odmah obnovio neprijateljstva sa Turcima. Najprije je krenuo na Kosovo gdje se sukobio s turskim snagama. Ova,

Druga kosovska bitka trajala je dva dana od 7. do 10. oktobra 1448. Po predaji, Hunjadi je izgubio bitku zahvaljujući izdaji Dana II., prijestolonasljednika Vlaške, i Đurđa Brankovića koji su presreli Hunjadijeve saveznike, što ih je predvodio Skanderbeg Gjergj Kastrioti, i onemogućili ih u nakani da se spoje, tako da je malobrojna Hunjadijeva vojska izgubila drugu bitku na Kosovu. Kako je na svom putu za Kosovo kršćanska vojska pljačkala po Srbiji, Hunjadija je u povratku zarobio despot Đurađ Branković koji je zahtijevao da mu se nadoknadi šteta. Hunjadi je zatvoren u Smederevu sve dok nije plaćena visoka otkupnina. Nakon oslobađanja, izgladio je razmirice u državi i poveo osvetnički pohod protiv Brankovića, kojega je i porazio, te mu nametnuo teške uvjete mira.

Godine 1450., Hunjadi je otišao u Požun (današnja Bratislava), tadašnju prijestolnicu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, kako bi s Fridrikom III. dogovorio puštanje Ladislava V., no bez uspjeha. Hunjadijevi politički neprijatelji optužili su ga da želi potpuno preuzeti vlast. Kako bi dokazao svoje dobre namjere, odrekao se vlasti i naslova regenta. Po povratku u Ugarsku 1453. godine, oslobođeni kralj Ladislav imenovao je Hunjadija grofom Bistričkim i generalnim kapetanom kraljevstva, a u grb su mu, uz već postojeće gavrane (lat. corvus), pridodani i bistrički lavovi.

U međuvremenu se ponovno pogoršalo stanje na istoku kraljevstva. Nakon pada Carigrada, 1453. godine, Mehmed II. opet se okrenuo Balkanu.

Prva bitka odigrala se kod Kruševca 1454. godine, kad je Hunjadi strahovito porazio Feriz bega.

Poučen time, sultan Mehmed opremio je ogromnu vojsku pojačanu ratnim brodovima. Prvi cilj Turaka bio je Beograd. Hunjadi je odmah krenuo za Beograd kako bi ga pripremio za obranu koju je sam financirao, utvrdio grad i zapovjedništvo ostavio svom šurjaku Mihaelu Szilágyiju i starijem sinu Ladislavu Hunjadiju, dok je on u međuvremenu otišao pripremiti flotu od dvije stotine brodova. Kršćani su se sa svih strana, predvođeni slavnim franjevačkim propovjednikom Ivanom Kapistranom, sa i bez oružja, sabrali kako bi zajedničkim snagama odbili Turke.

Bitka na Dunavu odigrala se 14. jula 1456. godine, a križarske snage teško su porazile tursku flotu. Nizali su se i uspjesi na kopnu tako da je Hunjadi na današnji dan 1456. okupio četu križara koju su činili profesionalni vojnici, građani, seljaci i franjevci na čelu s svecem Rimokatoličke crkve, franjevcem Ivanom Kapistranom. Smion izlet iz Beograda završio je osvajanjem turskoga topništva i pljačkom sultanova logora. I sam Mehmed osobno se, na čelu svoje pratnje, upustio u bitku, ali je, nakon što je ranjen u bedro, zapovijedio povlačenje. Ovom pobjedom Janko Hunjadi osigurao je mir na jugoistočnim granicama Ugarske za sljedećih 70 godina.

Papa Kalist III. u vrijeme priprema za bitku kod Beograda po predaji je odredio da svakog dana u podne zvone zvona na kršćanskim crkvama pozivajući na molitvu za dobar ishod bitke i pobjedu nad Turcima. To bi bio razlog zašto i danas kršćanske crkve ( katoličke i protestantske) zvone u podne i pozivaju vjernike na molitvu.

Veliki vojskovođa Janko Hunjadi umro je u Zemunu 11. augusta 1456. godine.

(SB)

قالب وردپرس

KOMENTARI:
Loading...