Junak naše današnji priče je Boško Buha, mladi partizan i jedan od najvećih ikona Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji.

Boško je rođen u slavonskom selu Gradina kraj Virovitice, u srpskoj obitelji. Godine 1941., nakon napada Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju i uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske, njegova je obitelj bila na meti ustaša i morala je spas potražiti u Srbiji.

Buha je na kraju stigao do teritorija pod kontrolom partizana. Tu se pokušao pridružiti antifašističkim borcima, ali je zbog tek navršenih 15 godina starosti bio odbijen. Nakon nekoliko pokušaja uspio je pristupiti partizanima. Godinu dana kasnije pridružio se Drugoj proleterskoj brigadi NOVJ-a.

Ubrzo je razvio talent za prikradanje neprijateljskim bunkerima i njihovo uništavanje pomoću ručnih bombi i granata. To se dojmilo partizanima, pa je njegova jedinica, s mnogo mladih i djece, dobila nadimak “Partizanska artiljerija”. Potkraj 1942. godine Boško Buha je javno pohvaljen od Josipa Broza Tita.

SCENA IZ FILMA „BOŠKO BUHA“ REŽISERA BRANKA BAUERA

August je, godine 1942., negdje u Bosanskoj Krajini.

Jedan hrvač je Boško Buha, star 15 godina, visok 160 cm, težak 50 kg, čvrst, stabilan, prkosan, uspravan, prodornih očiju, odlučnog izraza, nakostrješene kose, spreman da se bori za pobjedu. Amater – u hrvačkom sportu.

Drugi hrvač je Miodrag Milovanović, 20 godina, visok 190 cm, težak 90 kg. I on je prkosan. I on je čvrst i odlučan. I on je amater u hrvanju, ali je i komandant bataljona. To je Lune – čiji je borac i Boško Buha, najbolji bombaš u Lunetovom bataljonu.

Publika su borci Druge proleterske brigade.

BOŠKO BUHA S DRUGOVIMA (NAJNIŽI DESNO)

Navijaju istovremeno i za jednog i za drugog. Drag im je mali bombaš, drag im je i komandant. Ko će ovde pobijediti – pa, to i nije važno, važnije je da se oni čeliče.

Jer, bore se prijatelji u predahu da bi poslije još čvršći, čeličniji, dočekali neprijatelja.

Meč je prijateljski, ali je borba oštra. Oni se gledaju uz blagi osmijeh, kao dva dobra poznanika, ali kad se dohvate, to su čelični zahvati, kosti pucaju, grč zamjenjuje osmijeh. Prednost čas ima Boško, čas Miodrag.

To bi mogao biti meč bez kraja jer se – prema dogovoru – može završiti tek predajom jednog.

I zato valjda Lune, komandant bombaša – poslije šest minuta borbe predaje meč – svome bombašu.

„Priznajem, bolji si“, kaže Lune.

„Znam ja to i bez tvog priznanja“, odgovara Boško.

SLAVNA DRUGA PROLETERSKA

Samo trinaest dječaka i djevojčica, od njih 59 koliko ih je bilo u Drugoj proleterskoj – preživjelo je rat. Četrdeset šest poginulih dječaka i djevojčica – samo u jednoj brigadi.

Na današnji dan 1943. godine, Boško Buha pogiba kada je kamion u kome se nalazio upao u zamku četnika u blizini sela Jabuka kraj Prijepolja.

Nakon Drugoga svjetskog rata posmrtno je odlikovan Ordenom narodnog heroja Jugoslavije.

SAHRANA BOŠKA BUHE 1943. GODINE (Izvor: Facebook)

Po njemu je u Beogradu dobilo je ime pozorište, a sve do 1992. godine u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, u naselju Grbavica radio je Dom pionira nazvan po njegovom imenu.

Nakon 27 godina potpuno je obnovljen i danas nosi naziv „Dječija kuća“.

(SB)

قالب وردپرس

KOMENTARI:
Loading...