Adisa Begić, jedna je od hiljade djece koje su rat proveli u Bosni i Hercegovini i koji i sada nose traume iz tih dana. Rat je uzeo njihovo djetinjstvo, a samo rijetki su odlučili da o tome pišu i podijele sa javnosti. Begić je rođena u Bihaću, a kada je rat počeo sa porodicom je bila u Velikoj Kladuši.

Te 1992. godine imala je samo šest godina. Otac je već ranije otišao u Austriju gdje je i radio pa su ona, majka i sestra ostale same. Njemu su se pridružile tek u augustu 1995. godine.

Prije nekoliko godina Begić je odlučila napisati knjigu u kojoj će opisati svoje djetinjstvo tokom rata u BiH ali i život kao izbjeglica u Austriji. Ni jedno ni drugo nije bilo lako.

“Živjeti, preživjeti rat” naziv je knjige koja je do sada imala dvije promocije sve u Austriji. Održane su 10. i 11. jula ove godine. Knjiga je napisana na njemačkom jeziku jer je namijenjena ljudima koji žive i odrastaju u Austriji. Sastoji se od različitih poglavlja, rat i djetinjstvo, izbjeglištvo, ishrana u ratu, obrazovanje i Srebrenica…

– Kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini 1992. imala sam šest godina. Majka, starija sestra i ja smo bile same, a otac je već prije rata otišao u Austriju. Tek krajem rata smo uspjele da dođemo kod oca. Rasla sam, a oca sam poznavala kroz mamine priče. Cijeli rat smo bili razdvojeni – ispričala je Begić za Anadolu Agency (AA).

U augustu 1995. su sa ostalim izbjeglicama krenule prema Hrvatskoj u želji da dođu do Austrije i oca koji je i dalje bio tamo.

– Naš put prema Austriji je bio dosta komplikovan. Krenule smo u augustu ‘95. zajedno sa izbjeglicama prema Hrvatskoj. Tamo smo boravili u izbjegličkom logoru, a poslje smo bile u naspuštenoj kući. Naše putovanje je trajalo mjesecima. Tu smo čekale vjesti od oca. Krajem ‘95. smo konačno stigle u Zagreb gdje nas je otac čekao, da nastavimo naš put dalje prema Austriji – prisjetila se Begić.

Naglasila je da je “kao dijete rat prihvatila kao jednu realnost i normalnu stvar”.

– Bilo mi je čudno kad smo stigli u Austriju, da se ne čuje pucnjava, da trgovine rade, da postoje svjetla na ulicama. Dosta toga mi je bilo čudno – istakla je Begić.

Ideja za knjigu je nastala prije par godina.

– Stvari koje sam doživjela kao djete uvijek su me pratile. Iz te potrebe, da ukažem na stanje izbjeglica, na teškoće i muke koje prožive ljudi kad napuste svoj dom. Tema je aktuelna, jer izbjeglice dolaze is Sirije, Afganistana i drugi zemalja. Određene stranke u Evropi, a i u Austriji rade na tome da izbjeglice ne budu dobrodošle – pojasnila je Begić.

Knjiga se sastoji od različitih poglavlja, od rata i djetinjstva, izbjeglištva, ishrane i obrazovanju u ratu i Srebrenice.

– S raznim aspektima sam pokušala da čitateljima pružim dojam šta znači živjeti bez struje, bez hrane, bez oca. Razgovarala sam sa sedam osoba i iz njihovih priča je nastala knjiga. Knjiga je pisana na njemačkom jeziku jer je namjenjena za ljude koji žive i odrastaju u Austriji – ispričala je Begić.

Prema njenim riječima, u roku od godinu dana u Austriji je zahtjev za azil podnijelo više od 80.000 ljudi.

– Ti ljudi su došli da bi našli svjetliju i sigurniju budućnost, kao i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Danas se izbjeglice iz Bosne i Hercegovine smatraju kao najbolje integrisani migranti u Austriji. Bivše izbjeglice rade, školuju se i postaju dio austrijskog društva. To bi trebao biti pozitivan primjer za integracijski proces, da se ipak može uspijeti i da se ne trebaju zatvarati granice – kazala je Begić.

Do sad je imala dosta pozitivnih reakcija na knjigu. Osobe s kojima je razgovarala i koje su u knjizi danas rade i žive u Austriji.

– Oni su radne kolege, komšije i prijatelji mnogih Austrijanaca, ali rijetko kome će ispričati svoju priču o ratu. U školama u Austriji se jako malo uči o bivšoj Jugoslaviji i ratu – ispričala je Begić.

Mišljenja je da je svijest Evrope većinom površna kada su u pitanju dešavanja ‘90-tih godina u BiH. Pogotovo se u školama rijetko govori o dešavanjima na Balkanu.

– Sjećam se da mi u školi ništa skoro nismo učili o tome, nego me je nastavnica iz historjie zamolila da napravim referat o Bosni i Hercegovini. To je sasvim malo. Učinjen je genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. To se ne može s jednim referatom objasniti. Tome se mora posvetiti više pažnje – poručila je Begić.

Prema njenim riječima, izuzetno je važno da se priča o dešavanjima u Bosni i Hercegovini, na razne načine, kroz umjetnička djela, knjige ili slično.

– Ako se zaboravi historija, postoji opasnost da se ponove zločini. Ja se istinski nadam da će knjiga moja doprinjeti do ljudi, da se ne zaboravi. Cilj moje knjige nije širenje mržnje, nego su u pitanju čiste priče očevidaca – dodala je Begić.

KOMENTARI:
Loading...