Majka Nusreta Mujkić, živi sama s svoje dvoje djece u mjestu Alatuša – Trnovi 275, općina Velika Kladuša. Sin Ernad ima 4 godine, a kćerka Erna 8, i pohađa treći razred osnovne škole. Školska zgrada je udaljena 5 kilometara i svaki dan ide pješke.

S obzirom da majka odvede kćerku u školu i vrati se kući sinu i da uradi šta kod kuće posla, i opet ide po kćerku kad se završi nastava, lako je izračunati da svaki dan pješači po 20 kilometara. Zaposlena nije nigdje, jer danas je teško naći posao, ali da može rado bi gdje radila, da prehrani sama svoju djecu. Otac djece je, nažalost, već mjesecima u zatvoru, jednostavno ga nema, ne znaju ni da li će više ikad biti s njima. Zatvoren je jer je pokušao da proda nešto malo starog lima skinutog sa napuštene hale, kako bi prehranio porodicu.

Majka je sama ostala sa svojom djecom bez ikakvih primanja i bez posla, i prinuđena je da na ovakav način traži pomoć, jer želi svojoj djeci priuštiti lijepo djetinjstvo, kao što i ostale majke pružaju svojoj djeci.

Žive u neuslovnom potkrovlju nedovršene jednospratnice. U prvom spratu su Nusretina svekrva i svekar, koji su također nezaposleni. Jedini u selu nemaju vodu u kući, što im dodatno otežava život. Nemaju ni kupatilo. Struju imaju, ali bi i bez nje mogli ostati ukoliko ne plate pristigli račun.

Kako kaže Nusreta, obraćala se ona službama nadležnim za socijalne slučajeve, ali bezuspješno. Obećana im je minimalna socijalna pomoć, kako bi prehranila djecu, dok joj se muž nalazi u zatvoru, obećana je i na tome je i ostalo. Nikad ništa nisu dobili.

– Jedini luksuz koji ja imam jest ovaj stari frižider i ovaj televizor, i eto to je sve. Najteže mi je što nemam vodu u kući, posebno je to teško za moju dječicu a samo zbog njih i živim, ako se ovo uopšte može nazvati životom. Teško mi je pričati sad… Stid me je svega, ovakve situacije i stanja u kojem se nalazim, pa i ovakvog života, ali zbog djece moram se boriti… Uzdam se samo u dragog Boga i humane ljude i nikog više. Obraćala sam se ”socijalnom”, pa i načelniku, ali ništa, uvijek mi kažu da moram se malo strpiti i sačekati… Ja se strpiti i mogu, mogu biti i da ne jedem danima, ali ne mogu moja djeca. Dosad niko nije ni dolazio da vidi uslove u kojima ja živim, eto vi ste prvi koji ste došli i hvala vam na tome… – drhtavim glasom i kroz suze ispričala je Nusreta, kako je citiraCazin danas, i dodala: ”Ja sam voljna raditi i za minimalnu dnevnicu, bilo kakve poslove u poljoprivredi, ne bojim se nikakvog časnog i poštenog posla… samo da prehranim djecu i da im omogućim koliko-toliko normalan život…”

KAKO POMOĆI? Ovom prilikom pozivamo sve ljude dobrog srca da se u skladu sa mogućnostima pomogne ovoj porodici. Njima je bilo kakva pomoć potrebna, i u garderobi i u namještaju, podnim prostirkama, u prehrambenim namirnicama, higijenskim potrepštinama i školskom priboru.

Porodicu možete posjetiti na adresi koju smo pomenuli na početku ove priče, a možete ih i kontaktirati na sljedeći broj: 061/096–967. Pomoć se može uplatiti i na račun u Raiffeisen banci BA391613000061999642.

KOMENTARI:
Loading...