U zapadni dio velikokladuškog naselja Šestanovac koje pripada Mjesnoj zajednici Vrnograč, može se automobilom stići iz pravca Golubovića preko Trojinca sa makadamom ili asfaltom iz pravca Čaglice.

Međutim, bilo kojim putem da se uputite treba oko dva kilometra sa ovog puta proći kroz šumu putem koji vodi do četiri kuće porodice Koštić koje jedna na drugu liče kao jaje jajetu. Jedna od tih jednosobnih kuća šeperuša pripada nevjenčanom bračnom paru Nermina Koštića i Drage Hušidić, koji ima dvoje maloljetne djece. Do ovih kuća dolazi samo onaj ko mora, a mi iz Redakcije ReprezenT-a smo morali jer nas je Draga potražila u Redakciji i pozvala da vidimo kako živi a nakon toga poslala vrlo uznemirujuću poruku slijedećeg sadržaja: Eso, ovdje Draga Hušidić, htjela bi vas pitati kad dolazite, molim vas gledajte čim prije, stvarno se mučimo, ima deset dana kako ja i moja djeca jedemo kljukušu nepomašćenu, a imam brašna za još pet dana i onda ćemo umrijeti od gladi. Molim vas pomozite nam, bićemo vam zahvalni cijeli život.

Loše vrije i velike snježne padavine odgodile su izvjesno vrijeme ovu posjetu pa smo taj period iskoristili o ovoj poruci obavijestiti predsjednicu Mjesne zajednice Vrnograč, Asimu Sefić, te još neke humanane osobe.

Nakon što je predsjednica stupila u kontakt sa Dragom, zaprimila je poruku istog sadržaja, što je bio signal da se hitno reagira. Redakcija ReprezenT-a bila je koordinator odlaska u posjetu ovoj porodici koja je upriličena u četvrtak, 26. februara. Sa predsjednicom Asimom Sefić iz Vrnograča su došli njen otac i brat, iz Slapnice Mirzet Hušidić, koji je doputovao iz Amerike sa jednim prijateljem te iz Mjesne zajednice Podzvizd četvero već odavno poznatih humanista: Hasib Hako Obić, Hakija Mustedanagić, Zumra Dizdarević i Ferida Keserović. Organizirali smo istovremenu posjetu a niko, uključujući i predsjednicu, nije nikad bio na ovom lokalitetu Šestanovca gdje živi ovaj bračni par. Također, niko nije znao puta, ali smo ipak stigli bez većih problema. Četiri gepeka automobila bila su puna prehrambenih i drugih artikala.

Na izlasku putem iz šume, pred nama su se ukazale četiri male kuće šeperuše. U jednoj od njih dočekala nas je Draga Hušidić sa dvoje maloljetne djece, sa vidnim izrazom ozarenog lica od zadovoljstva što nas vidi. Nije trebalo puno razgledati da bi se uvjerili kako smo stigli u posljednji trenutak.

U jedinom sobičku ove kuće vjerovatno nikad nije bilo više gostiju. U kući šeperuši nema vode niti struje mada je jedna bandera postavljena svega metar od kuće, a ni gradska voda nije daleko, svega desetak metara. Život bez vode i struje jeste težak, ali je još teži kada u kući nema brašna, da ne spominjemo druge prehrambene artikle.

Glava porodice, Nermin Koštić je 5. januara ove godine upućen u Bihać na izdržavanje šesnaestomjesečne zatvorske kazne zbog krađe drva i lima sa hala Agrokomerca. Iza Nermina je ostalo dvoje male nezbrinute djece, ali koga to briga. Ovakvi slučajevi postali su briga samo humanih ljudi, bez obzira što se radi o najosjetljivijoj populaciji – djeci.

Predsjednica Mjesne zajednice donijela je paket sa hranom, humani Podzvizđani donijeli su također paket sa prehrambenim namirnicama i drugim artiklima vrijedan 200,00 KM dok je Mirzet Hušidić, iz Slapnice a koji je doputovao iz Amerike, također ovoj porodici uručio poklon paket vrijedan stotinjak maraka. Mirzetova humanost zavrijeđuje da se posebno spomene u ovom prilogu jer je prije nekoliko dana navratio u Redakciju i tražio šest adresa porodica socijalnih slučajeva o kojima je ReprezenT pisao u posljednje vrijeme. Mirzet je lično na slijedeće adrese uručio poklon pakete sa prehrambenim artiklima vrijednim oko stotinu KM: Agan i Nasiha Tričić – Polje,Senad i Mevlida Šuvić – Sikirica, Sead i Samira Sarkić – Šumatac, Sead i Hasema Mujakić – Kudići, Edis i Irma Miskić – Muratov Lug te Kasim i Lejla Čaušević – Klančine.

Draga i njenih dvoje djece opskrbljeni su sa hranom, do daljnjega, ali će i dalje živjeti u mraku i bez vode u sobici neuslovne kuće šeperuše. Neće biti gladni što je najvažnije jer će se za to, pored humanih ljudi koji će sasvim sigurno reagirati nakon ovog priloga, pobrinuti i predsjednica Mjesne zajednice. Čija bi maloljetna djeca  trebala biti briga i ko je odgovoran što se Dragin sin sa urednom uputnicom ne može liječiti zbog neimaštine? Ko je odgovoran što ova djeca nemaju niti zdravstvene knjižice? Stvarno ko je odgovoran?

Na žalost, za probleme ove porodice neće se pobrinuti oni kojima je to dužnost. Vlasti i institucije sistema nemaju senzibiliteta niti osjećaju probleme svojih građana koji im se obrate za pomoć, valjda im to niti ne piše u opisu poslova i radnih zadataka! Centar za socijalni rad Velike Kladuše trebao bi biti adresa ovim ljudima, a očito nije. Stoga smo se, pritisnuti sve većim pozivima našoj Redakciji za pomoć, obratili na ovu adresu. Evo nekoliko prikupljenih podataka koji sve govore o Centru. U 2014. godini Centar je dodijelio 606 socijalnih pomoći u iznosu od 100,00 do 250,00 KM.

U ove pojedinačne podatke ne možemo zaviriti jer se, tako nam kažu, radi o ličnim podacima. Dakle, ne možemo znati ko su korisnici socijalne pomoći koja se može koristiti najviše do tri puta godišnje. Ne možemo dakle znati ko tu pomoć koristi po tri puta a ko eventualno nikako. Zadnja isplata socijalne pomoći na osnovu trebovanja od Kantona isplaćena je u martu 2014. godine a inače iznosi 50,00 do 75,00 KM. Općina Vel. Kladuša godišnje iz budžeta izdvaja 50.000,00 KM i isplata je redovna, možda najredovnija u USK-u.

Dodatnih 10.000,00 KM Općina izdvaja za potrebe medicinskog vještačenja potražilaca socijalne pomoći. Centar za socijalni rad nema auto niti vozača a već nekoliko godina postoji Odluka Općinskog vijeća za njegovu nabavku ali do toga ne dolazi jer vlasti ne poštuju svoje vlastite odluke, pa kako onda da cijene i poštuju svoje sugrađane. Centar koristi automobil star 20 godina sa pređenih 400 hiljada kilometara. Centar se za plaće i materijalne troškove financira iz budžeta Općine Velika Kladuša, i doznake su redove, a ostalo iz Kantona. Centar opslužuje 2.500 korisnika socijalne zaštite. U Centru je zaposleno deset radnika ali ipak manjka još jedan socijalni radnik i jedan pravnik.

Neki od spomenutih problema u Centru jednostavno ne prolaze. Plate uposlenih su redovne i prilično visoke a uslovi rada odlični. Centar ima automobil star 20 godina sa pređenih 400 hiljada KM što nije opravdanje da se ne može na teren. Automobil naše Redakcije star je 29 godina sa pređenih 800 hiljada kilometara i niko nam ne plaća gorivo pa se odazovemo na svaki poziv socijalno ugroženih građana, a ne koristimo jednu marku sredstava iz budžeta, i nemamo posebnog vozača. Mi jednostavno nismo lijeni, i ne glumimo gospodu, jer za izlazak na mnoge terene treba obuti gumene čizme a to gospođama i gospodinima iz Centra vjerovatno ne priliči. Općina Velika Kladuša ima viška vozila u voznom parku, a predsjedavajuća Općinskog vijeća jedina u Unsko-sanskom kantonu ima na raspolaganju neograničenu upotrebu automobila kojeg sama vozi, a pri tom niko ne zna za koje potrebe.

U čemu je onda problem? U organizaciji posla i menadžmentu svakako, jer se ne zna ili ne može izboriti za svoj bolji status. Nismo o ovim i sličnim problemima još čuli neko vijećničko pitanje ali jesmo na primjer na posljednjoj sjednici Općinskog vijeća čuli pitanje zašto se jednom vijećniku jednog snjeržnog dana nije ispred njegove kuće i njegovog sela odvezlo smeće. Dakle, odvoz smeća i druge trivijalne stvari su problem naše vlasti a nije sirotinja i bijeda i sveopće velikokladuško nazadovanje. Zbog takvog odnosa općinske vlasti i svoje neorganiziranosti Centar jednokratne pomoći dodjeljuje korisnicima a da ne izalzi vidjeti ko su i kako živi ta sirotinja. Ovu činjenicu potvrđuju svi socijalni slučajevi koje posjećujemo u posljednje vrijeme jer svi govore da ih nikada i niko nije posjetio. Stoga, valja se ozbiljno zapitati zbog koga i zbog čega postoji Centar za socijalni rad sa desetak zaposlenih i koga oni opslužuju. Valjalo bi ovom prilikom podsjetiti na još jedan apsurd naše velikokladuške stvarnosti. Prilikom nedavne dodjele općinskih priznanja na Svečanoj sjednici Općinskog vijeća, najveći broj obrazloženja za takav izbor glasio je: za doprinos u humanitarnom radu!

Ništa neobično da baš onom koji je među dobtnicima to priznanje najviše zaslužio, ono nije pokušano biti osporeno. Srećom ovaj dobitnik priznanja za humanitarni rad nije taj pokušaj blamaže prešutio već je pred uzvanicima i gostima Svečane sjednice kazao šta o tom pokušaju misli i šta misli o onima koji su to pokušali.

Za humane ljude i one koji bi željeli pomoći ovoj porodici predlažemo kontakt predsjednice Mjesne zajedniceAsime Sefić: 061-463-812, a onima koji bi željeli neposredno nešto učiniti i pomoći mogu se obratiti Dragi Hušidić na broj: 060-325-8454.

 

KOMENTARI:
Loading...