Treći dan ramazanskog bajrama (19.7.2015), dok su još bajramske emocije bile izrazito visoke, na podne namazu u novoj Gradskoj džamiji održana je svečanost povodom uspješno položenih hatmenskih ispita za još dvadeset i dvoje mladih džematlija džemata Harmani.

Sunce je taj dan grijalo kao nikada u ovoj godini, i to s razlogom. Grijalo je da sva vrućina i fizička nelagoda padne u zaborav pred trenucima koji su nastupili.

„Ovo su ovoj djeci prve, a moje posljednje hatme.“ – kazao je Enver ef. Moranjkić, otvarajući ovu, nipočem malu svečanost. Te riječi dirnule su u srce mnoge prisutne, a prisutnih je bilo na stotine. Bilo je tu i onih koji su u mekteb kod Enver ef. išli dok su bili djeca, prije četrdesetak godina. Prisutne su bile i stare majke ovog džemata, koje su Enver efendiju dočekali u džematu prije tačno trideset i četiri godine. Njima su suze tekle tokom cijele svečanosti.

Prisutna je bila i ulema, na čelu sa muftijom bihaćkim Hasan ef. Makićem i glavnim imamom Medžlisa IZ Bihać Mensur ef. Ćehićem, kao i mnogo kolega imama.

Vidnu tremu slavljenika, mektepske djece, Enver ef. je relaksirao retrospektivom svoga prvog javnog nastupa na džuma namazu u gradskoj džamiji u Žepču, kada mu je otac hafiz Mahmud rahmetli, rekao da spremi i održi hutbu u prepunoj džamiji u kojoj je bio imam. Iako je bio tek drugi razred medrese, spremio je hutbu, koju je, kako sam reče, naučio napamet od riječi do riječi. „Da je nisam naučio napamet, nikako je ne bih mogao ni održati od treme koju sam osjetio kada sam se popeo na minber i vidio stotine prisutnih vjernika koji su došli na džumu namaz.“ A u tom vremenu se sa te minbere moglo čuti, ali i očekivati samo izuzetno dobro spremljeni hutba i vaz.

Hafiz Mahmud je to uobičajio, a istom tom hafizu, na sijela i savjetovanja dolazila je i sarajevska ulema, pa čak i tadašnji Reis-ul-Ulema koji u prisustvu hafiza Mahmuda, nije odgovarao na postavljena pitanja o Kur’anu, nego je išaretom prosljeđivao onog koji pita hadži hafizu Mahmudu Moranjkiću. Pomno je ta sijela pratio i iz njih kao malo dijete učio Enver efendija.

„Došao sam u Bihać  na jednu godinu, a ostao punih četrdeset.“– ovih dana su riječi koje se mogu čuti od Enver efendije koji je svoju, već odavno stečenu imamsko-muallimsku krunu tog dana ukrasio sa još dvadeset i dva dragulja, koji će mu činiti dovu i sjećati ga se po dobru.

„Najbolji od vas je onaj koji Kur’an nauči i druge Kur’anu poduči“ – hadis je koji bi mogao obuhvatiti kazivanje muftije bihaćkog Hasan ef. Makića, dok se obraćao prisutnim i čestitao Enver efendiji.

Glavni imam Medžlisa IZ Bihać Mensur ef. Ćehić sa svojom čestitkom djeci i roditeljima djece, te Enver efendiji, uručio je šehadetname i prigodne poklone svim slavljenicima, a onda je zamoljen da najavi nešto što nije bilo u protokolu. Nešto, što će već uzavrle emocije rasplamsati.

Srca su zadrhtala kada je ispred djece slavljenika iza mikrofona stala Amina Hodžić, te pročitala zahvalnicu Enver efendiji ispred sve djece. Zahvalila se ona svome starom efendiji, a kao da je govorila u ime svih nekoliko hiljada  polaznika koji su u tri generacije prošli kroz mektepske klupe Enver efendije.

„Hvala ti efendija što si nas naučio namazu i kako da se Allahu približimo. Hvala ti na tvom mehkom glasu koji kuditi ne zna. Hvala ti na strpljenju i razumjevanju. Hvala ti što nas nauči Kur’anu da sa Allahom znamo razgovarati Njegovim Veličanstvenim govorom. Emanet ćemo časno ponijeti onako kako si nam ga ti predao. Neka te Dragi Allah nagradi za tvoj trud, jer mi to nismo u stanju“.

Na ove riječi AMIN JA RABBEL ALEMIN rekle  su hiljade onih učenika, hiljade džematlija, desetine medresalija i profesora, stotine uglednih građana, nekoliko hafiza koji su kod Enver efendije učili islam, a i stotine prisutnih u gradskoj džamiji.

 To je bio trenutak kada je široko srce Enver efendije hidžru učinilo. Prvo je otišlo u Revdu Mutahheru, Pejgamberu.a.s. učitelju svih učitelja. Srce se javilo  Pejgamberu i reklo: „Božiji Poslaniče, u tvojoj fizičoj odsutnosti, ja sam imamio u jednom malom džematu, u jednoj maloj zemlji. Četrdeset godina sam te mjenjao i za tobom čeznuo. Ti si podučavao, a i ja sam podučavao. Tebi su se mase odazivale, a i ja sam masama o tebi govorio. Evo Poslaniče, sa učenjem djece sam završio, pa mi ne daj od sebe i šefa’at mi učini.“

Onda je to srce otišlo do mezara babinog, hadži hafiz Mahmud efendije kabura. U toj džennetskoj bašči, srce se  javilo  babi i reklo: „Babo moj, ti si ljude podučavao, a i ja sam ih podučavao onako kako si ti mene podučio. Evo ja kao i ti jednom u svom trenutku ostavi generacije iza sebe da svjedoče Allaha, da Mu  se klanjaju i  da meni i tebi dovu čine.“

Odatle se srce vrati u Bihać, u široke grudi Enver efendije i smireno se smjesti zadovoljno, a i Allah s njime zadovoljan.

Suze su potekle prisutnima, a najviše Enver efendiji. To su one suze koje samo Allahova ljubav proizvesti može. To su one iste suze s kojima će Pejgamber a.s. zagasiti proključali džehennem kad na ljude krene prije konačnog suda. Suze onih koji su radi Allaha suze puštali.

Na ovako svečan čin niko nije ostao ravnodušan. Ponosi su i supruga našeg Enver efendije, Rasema-hanuma koja je cijeli svoj život posvetila čovjeku koji je emanetu svoga babe odgovorio i učio islam onako kako ga je babo podučio. Ponosni su i sinovi Enver efendije, Ajdin i Edin, koji su imali tu ogromnu privilegiju da djele vrijeme i prostor, pa čak i krv i zrak sa čovjekom koji je u Bihaću simbol razumjevanja, mudrosti i velikodušnosti.

Enver efendija ostaje s nama. Čini nam se da sad tek može učiniti mnogo. Njegovo penzionisanje u oktobru ove godine, biće samo administrativna formalnost, jer i dalje će biti dostupan svima, onako kako je i bio do sad.

Na kraju, hvala ti efendija na svemu i neka te Allah dugo poživi među nama…

KOMENTARI:
Loading...