Ustvari, riječ je o dvjema prikraćenim piramidama koje izranjaju jedna iz druge. Izgrađene su od savršeno isklesanih kamenih blokova. Nikakvog natpisa na njima nema, ni ko ih je podigao, ni u čije ime

Krene li se iz Bužima prema Velikoj Kladuši, nakon naselja Vrnograč, jednog od rijetkih u Bosni u čijem središtu stražari srednjovjekovni dvorac, uspinje se prema mjestu živopisnog imena: Podzvizd. Rekao bi namjernik koji nikada ovuda nije prolazio da mu predstoji veranje satima, danima, visoko, još, pod same zvijezde. Ali, tek nakon nekoliko krivina, evo ga, već je na vrh širokog brežuljka s kojeg se otvara pogled prema Velikoj Kladuši. Dok se spušta niz brdo, neće ni primijetiti s desne strane, na blagom uzvišenju, u šumu potpuno zarasle kule jednog od najstarijih srednjovjekovnih gradova u Bosni. Ničim Podzvizd ne opravdava svoj naziv do tvrdoćom svojih zidova i čvrstinom volje onih koji su ga branili. Bio je neosvojiv. Neprijatelju koji bi ga opsjedao i gledao ga iz mravlje perspektive izgledao je uvijek veći nego stvaran, nedohvatljiv, pod samom zvizdom.

Isto tako nevidljiv, sakriven betonskim podzidom ispod ceste, a u posljednjih nekoliko godina i zazidanim bunarom, u močvarno tlo ukopan, stoji jedan čudan spomenik, sav zarastao u travu. Proviruje iz nje poput ostavljenog čapljinog ptića. Zaboravljen je tako pogubno da se niko više ne sjeća ko ga tačno izgradi. Ali, više nije sam. S druge strane uskog puta koji s glavne ceste vodi do obližnje kuće, evo, već pune tri godine društvo mu pravi niko drugi do Huska Miljković. Na jednom od zidova kojima su zazidali nekadašnji bunar postavljeno je spomen‑obilježje Huski s fotografijom usječenom u mermer u prirodnoj veličini. Sad je ovaj uski prostor, između potočića, dvorišta obližnje kuće i povrtlarnika s lijehama graha, graška i krastavaca, postao park spomenika. To našem čudnom spomeniku daje nadu da će preživjeti barem onoliko koliko se do sada sam odupro vremenskim stihijama, ljudskoj nebrizi i nehaju.

Dvostruka piramida

Ovaj neugledni spomenik poznat je kao “Kladuška piramida”. Ustvari, riječ je o dvjema prikraćenim piramidama koje izranjaju jedna iz druge. Izgrađen je od savršeno isklesanih kamenih blokova koji su, desetljećima čameći ovdje, dobili tamnu, gotovo crnu boju. Nikakvog natpisa na njemu nema, ni otkud je, ni ko ga je podigao, ni u čije ime. Tek je na gornjoj, prikraćenoj piramidi, na strani do ceste, prekriven slojem mahovine, ugraviran crtež nalik na tlocrt utvrde u čijoj je sredini zasjeo petougao. I to je sve. Ništa se s ovim crtežom ne razjašnjava. Naprotiv, tlocrt utvrde samo pojačava misteriju ovog kamena, osim ako nije riječ o Podzvizdu viđenom iz ptičije perspektive.VH-Kamena-piramida-5Ipak, korijeni njegova porijekla ostali su usječeni u pamćenju okolnih žitelja. Spomenik jeste vezan za utvrdu Podzvizd, ali i za jedno od najvažnijih imena u povijesti države čije su granice nekoliko kilometara odavde – Josipa bana Jelačića. I vezan je za jedan datum: 9. juli 1845. godine. Tog je dana u zoru pukovnik Josip Jelačić izvršio napad na Podzvizd s osam graničnih bataljona, ukupno 1.300 vojnika i serežera. Tu će vam činjenicu potvrditi i historičari. Ali sami kasniji događaji, kao što je to kod nas običaj, rasječeni su na dvije polutke. S ove strane granice priča se kako je Jelačić “u svom kukavičkom napadu”, koji je imao za cilj odsjeći Podzvizd od Velike Kladuše i Vrnograča, kao dio šireg plana o zauzimanju cijele Krajine, udario na žestok otpor posade kojoj se uskoro priključilo i sve stanovništvo. Uspjeli su ga zadržati sve dok se nije ukazala pomoć u obliku 3.500 gazija iz Vrnograča, Velike i Male Kladuše, Todorova, Bužima, Cazina i Bijele Stijene. Kažu da su dobro potprašili Jelačića i gonili ga sve do Gline.

Priča se da je tad poginulo stotinjak graničara i žandara i da su sahranjeni u zajedničku grobnicu. U skladu s tadašnjim vojnim moralom, kojeg su se posebno držali junaci koji su čuvali dva velika zavađena carstva, a govorili isti jezik, poginulim neprijateljskim junacima Krajišnici su podigli spomenik. I zato je ovakav, u obliku piramide, kako je to bio običaj u austrougarskoj vojsci. A zašto dupla piramida? Pa zato što su i oni bili krajišnici i govorili istim jezikom i bili su mnogo više od običnog neprijatelja. I ne bi ovo bilo jedino obilježje koje je jedna vojska podigla poraženom neprijatelju. Čovjeku na um pada spomenik u obliku prerezane piramide, tako sličan ovom, na njemačkom groblju na Banovom Brdu ponad Beograda. Dao ga je 1915. godine izgraditi njemački general August von Mackensen, i to kao spomenik srpskim vojnicima koji su junački izginuli braneći svoj glavni grad. Njegove riječi izgovorene na Banovom Brdu već cijelo stoljeće raščešljavaju vjetrovi historije: “Borili smo se protiv takve armije o kakvoj smo slušali samo u bajkama.” Ko će ga znati, možda je ove riječi, ili slične, izgovorio neko i nad ovim spomenikom desetljećima prije Mackensena.

Druga priča, koja govori kako su spomenik podigli Podzviđani, i to 1866. godine, kada je u Zagrebu postavljeno poznato djelo Antona Dominika Fernkorna, ima svoje uporište jedino ako su htjeli da se sprdaju s Hrvatima i s njihovim banom, kojeg su oni, Podzviđani, za razliku od Mađara, potprašili tako da je bježao glavom bez obzira. To sasvim odgovara krajiškom mentalitetu, jedinom koji je stvorio epskog junaka Budalinu Tala, da bi se preko njega sprdali sa svim ostalim junacima. Jer da su htjeli da obilježe svoju pobjedu nad velikim vojskovođom, u tom bi spomeniku moralo biti islamskih ili barem krajiških elemenata. Nažalost, ne postoje tragovi koji bi potvrdili bilo koju od priča što ih je narod ispreo oko dvojne piramide. Ustvari, kažu da se u Beču u ratnom arhivu može naći pjesma koja govori u prilog teoriji o parodiji spomenika s glavnog zagrebačkog trga. Pjesma se, navodno, zove Jelačićijada i u njoj se do suza ismijava Jelačićev pohod na Podzvizd.

Druga strana legende

S one strane granice legenda pokazuje drugo lice. Pukovnik Jelačić, koji će četiri godine poslije dobiti titulu bana, a trg Harmice usred Zagreba biti naslovljen njegovim imenom, bio je 1845. godine zapovjednik Prve banske pukovnije na Kordunu. Te je godine neki “neotesani Turčin” prešao granicu Carstva i ubio nevino čobanče koje je bezbrižno napasalo svoje ovce. Nakon toga, pobjegao je i sakrio se u tvrđavu Podzvid. Časni pukovnik koji je govorio nekoliko jezika i pisao pjesme, a o kojem su njegovi nadređeni govorili da je odličan jahač, mačevalac, organizator, vojskovođa i vojni strateg, dao je ultimatum “turskim siledžijama” da mu izruče ubicu. I da bi legenda dobila na dramatičnosti, ultimatum je s prezirom odbijen. Pukovnik Jelačić, koji je spreman žrtvovati vojsku i mir u ime pravednosti i kojem je narod toliko bio pri srcu da nije trpio ni da se zulum vrši nad njegovim čobanima, nije mogao podnijeti “ne”. Prešao je granicu bez znanja Beča i poharao Podzvizd. U borbi s Krajišnicima poginulo je 70 njegovih momaka, ali to nije bilo ništa spram toga da je uspio naći zločinca i primjerno ga kazniti. Taj poduhvat omogućio mu je i reklamu. Priča o zauzeću Podzvizda pročula se po cijelom carstvu. Dobio je još i prijekor, ali i unapređenje. Beč je diplomatski osudio upad preko granice, ali je, ipak, odlikovao Jelačića.VH-Kamena-piramida-3Od bitke za Podzvizd počinje strmoglavo Jelačićevo uspinjanje političkim i vojnim merdevinama. Dotadašnji pukovnik, koji je promaknuća zarađivao uglavnom prateći carske botaničare po Velebitu, u naredne tri godine dogurao je do najvećih vojnih počasti i postao carev miljenik. Izgleda da nestrpljivom pukovniku, pored kojeg su godine prolazile na taljigama praznih pohvala generala, nije preostalo ništa drugo nego da sam sebe gurne u bitku koja će ga ponijeti u historiju. Podzvizd je zasigurno izabrao zbog njegove neosvojivosti i svega onog što se krilo u imenu ove utvrde. Ona će ga baciti pod zvijezde.

Ako je ovo spomenik banu Jelačiću, kako ga neki zovu, onda ga je mogao podići samo Franjo Josip I, austrougarski car, kada je zauzeo Bosnu. Njegov motiv krije se u zahvalnosti Jelačiću zbog uloge koju je odigrao 1848. godine, kada je potukao revolucionare u Beču, pred kojima je njegov amidža kralj Ferdinand V pobjegao glavom bez obzira. Kada je Jelačić sredio situaciju, Ferdinand Dobrohotni, ili Dobrinant Svršeni, kako su ga Austrijanci posprdno zvali, abdicirao je u korist Franje Josipa, koji će kasnije razviti pravu maniju postavljanja spomenika. Svaki događaj morao je biti obilježen, kao i mjesto, recimo u Bosanskom Brodu, gdje je njegova vojska prešla Savu.

Ban Josip Jelačić ujahao je u historiju na bijelom arapskom konju kojeg mu je poklonio Mahmut-beg Bašić, Bišćanin. Bilo je to u vrijeme dok je bio u vojnom logoru u Glini. To govori o velikom prijateljstvu pukovnika Jelačića s krajiškim begovima. Iz ovog se može iščitati da nije imao nikakvog razloga da iznenada udari na Podzvizd, osim želje da konačno opravda epitet velikog vojskovođe i vojnog stratega, kojim su ga već godinama kurtoazno, predstavljajući ga napuderisanim damama po zagrebačkim salonima, obasipali njegovi nadređeni. Neprijateljstva s Krajišnicima nije bilo ni tri godine poslije. Među 60.000 vojnika, pred kojima je s jeseni 1848. godine krenuo na Beč, bilo je brkatih serezana u čakširama, s dugim puškama i jataganima za pojasom. Kažu da su oni izazivali poseban strah među Mađarima, koji Turke nose u najružnijoj uspomeni još od bitke na Mohačkom polju.

KOMENTARI:
Loading...