Mnogo je događaja, ugodnih trenutaka, životu neobičnih, koje usljed dinamike često nismo u prilici oteti zaboravu. Ipak, ponešto, ostane, preživi.

A, najmanje je običnih stvari, sitnih životnih uspomena. Dominiraju one krupnije, značajnije. Vrijeme samo pravi selekciju, a slučajni susreti, danas, osvježavaju sjećanja.

Nedavna šetnja glavnom gradskom ulicom u Cazinu i prolazak pored zgrade „nove apoteke“, kako se dugo zvala s jedne i s druge strane „slapova“ odvede me u jedan, ne baš slučajan, susret martovskih dana prije trideset godina.

Na tom je mjestu u to vrijeme tu stajala kuća Muhameda Alagića. I pod njom fotografska radnja. Vjerovatno prva, ili među prvim, koju Cazin pamti.

Iako bilježih razgovor sa Muhamedom, najstarijim fotografom, koji je svoj radni vijek u fotografskoj radnji počeo 1918. godine ostao je zapis o prvom automobilu, koji je stigao u Cazin i vlasniku prve vozačke dozvole.

Muhamed je tiho i polako pričao, naviru mi sjećanja…

„Fotografsku radnju sam otvorio 1918. godine. Imao sam tada dvadeset i tri godine i mladalačku želju da nabavim automobil. Spremimo se u Zagreb, mlađi brat Ahmet i ja i pravo vlasniku automehaničarske radnje Milanu Hetenji (koji je sve do devedesetih godina prošlog stoljeća imao radnju- op.a.) On nas odvede kod Franje Budickog, zastupnika ‘Forda’. Po njihovom mišljenju taj auto je bio najjednostavniji i najpodesniji za vožnju. Kupovina je obavljena i počela je obuka. Hetenja je vozio gradom, a ja dalje, prema Sisku i Bosanskom Novom. Tada je vožnja bila mnogo jednostavnija. Nije bilo gužve, do Bosanskog Novog ni jedno auto nisam sreo. Moj ‘ford’ je imao samo dvije brzine, prvu i direktnu.“

Tako je prvi automobil stigao u Cazin, ali i u cijelu Krajinu.

„Bila je to velika senzacija“- i danas mi odzvanjau Muhamedove riječi. „Auto među zapregama, volovskim kolima… Ali u tom su nastale i teškoće. Zbog bezbjednosti sugrađana morao sam polagati vozački ispit. I spremim se u Banja Luku, kod nekog inžinjera, mislim da se zvao Turina. Poslije teoretskog i praktičnog dijela ispita, dobih potvrdu, a da nisam potrošio ni pare. Po povratku iz Banja Luke, u Cazin-Srbljanima, nestane goriva. Morao sam sipati gaz-petrolej i nekako dođoh do Cazina.“

Automobil je, prema Muhamedovoj priči, bio ne samo senzacija i atrakcija, nego i više od toga. Morao je Muhamed stizati svuda, biti prvi, prevoziti… I trajalo je tako sve do Drugog svjetskog rata, kada je dobio i bonove za benzin.

Međutim, ostalo je zapisano, zaplijenili su Muhamedu „forda. I od tada nikad više nije saznao za njegovu sudbinu.

Ipak, nakon završetka Drugog svjetskog rata Muhamed je morao obnoviti vozačku dozvolu. Ubrzo je nabavio drugi automobil. A za vrijeme našeg razgovora Muhamed je vozio „hilmana“ koji je u to vrijeme sa svojih tridesetak godina već bio u društvu „old tajmera“.

U sjećanju mi još titra – u Muhamedovoj fotografskoj radnji uokvirena slika „forda“ iz 1925. godine, koja je zauzimala počasno mjesto.

Marta, tridest godina kasnije, ostalo je sjećanje, ostala je priča, ali ostala je i ta fotografija, da svjedoči tim dvadesetim godinama prošloga stoljeća, najstarijoj vozačkoj dozvoli i jednom od najstarijih automobila u ovom dijelu Bosanske krajine.

KOMENTARI:
Loading...