Nema ni jednog društvenog sloja, grupe ili zajednice koja se je našla u teškim nevoljama kao što su naši seljaci. Ali ruku na srce nikad nisu ni bili u boljem položaju.

Nikad se nisu ni znali politički organizirati i boriti se za svoja prava. Više su vjerovali državi i njenim „cvikerašima“ nego sami sebi. Varani i diskriminirani, kažnjavani su i od boga, (žege, poplave, tuče, klizista…) i od države. Seljaci su danas u BiH ostali na samom dnu života, mada su platili najeću cijenu stvaranja ovog društva. Možda je to božija kazna zbog toga. Danas se seljaci više plaše službenika iz Elektrodistribucije, Direkcije za ceste, Telekoma.. nego drumskih razbojnika i poljskih kradljivaca. Dok se drumski razbojnici i poljski kradljivci plaše da ih neko ne uhvati u razbojništvu ili kradji, državni „cvikeraši“ se nikog ne plaše niti zaziru od bilo koga. Dolaze usred dana, bez najave, bez pitanja, bez straha i razaraju njihovu imovinu od koje im život zavisi. Ako im seljak usprotivi dolazi policija koja hapsi tog buntovnog buntovnog seljaka koji je pokusao zastititi svoju imovinu od države. Kažu mu imaš Sud pa tuži.

Nažalost, od kako je sutkinja Općinskog suda u Vel Kladuši Hasiba Buhić donijela Presudu Br. 23 0 P 012593 11 P od 19.o6.2015. seljak nema više pravo ni na sudsku zaštitu. Sa tom presudom sudkinja Hasiba autoritetom Suda u kojem radi garantira pravo Direkciji za ceste (a time i Elektrodistribuciji, Telekomu i drugim državnim firmama) da udje u posjed seljaka da kopaju, razaraju, instaliraju što god žele…bez pitanja i saglasnosti seljaka (vlasnika), bez bojazni da će biti odgovorni za to, a sve to pod krinkom općeg društvenog ili partijskog interesa.

Priča iz kladuške sudnice počinje ravno prije pet godina. Nekako u to vrijeme održavali su se lokalni izbori. Trebalo je pridobiti seljake u općini Velika Kladuša i pokazati im na djelu kako se „partijska država“ brine o seljaku i njegovom standardu življenja. Tada neposredno pred izbore, po ustaljenom običaju počinje sezona asfaltiranja puteva, pravljenja kanalizacija, i izbacivanja raznog smeća iz partijskih podruma na ulicu. Svako dobi svoj zadatak i krenu akcija žestoke borbe za birače. Nurudin Osmanović, kako voli za sebe kazati diplomirani inženjer, tada direktor Direkcije za Ceste USK odluči energično, u ime svoje „stranačke komune“ krenuti u asfaltiranje ceste od Todorova do Skokova. Doveze Nurudin na tu dionicu dvoje troje kariola sa pet šest lopata i motika, okupi nekoliko svojih partijskih istomišljenika, uradi nacrt projekta, koji obećavaše brzu cestu i pozva seljake da mu se pridruže na radnoj akciji. Baš kao nekada iz Nurudinovih mladelačkih dana začu se poznato URA, dodijeliše se udarničke zvanja i akcija otpoče.

Kad seljaci vidješe na djelu tu silnu mašineriju koja je uspjela za nekoliko mjeseci predizborne kampanja uraditi svega nekoliko stotina metara uskotračnog asfaltnog puta, uz stvaranje novih klizišta, odrona, bezpotrebnog prokopavanje i uništavanja njihove imovine, pobuniše se protiv takvog općeg „partijskog“ interesa. Tužiše seljaci Direkciju za ceste USK i Nurudina inzenjera, koji je usput rečeno propao na svojim izborima, zbog hajdučkog upada u njihovu imovinu i nanošenja štete. Tražili su seljaci od Suda u Velikoj Kladuši da Sud zaštiti njihovu imovinu i njihova prava od ovakvog Nurudinovog samovoljnog i nasilničkog ponašanja, ponašanja kojim se ova država sve vise odmiče od civilizacijskih tokova, od Evrope i od boga, u koje se Nurudin i njegova družina stalno zaklinju. Dokazivali su seljaci u sudnici kladuškog suda, da ih Nurudin nije ni pitao, ni tražio njihovu saglasnost za kopanje rupa na njihovoj imovini. Dokazivali su da im je Nurudin u toj svojoj „stranačkoj“ radnoj akciji nanio trostruko više štete nego što vrijede svi radovi na toj putnoj dionici za koje je Nurudin podjelio udarničke značke „njegovim partijskim drugovima“. Dokazivali su seljaci da je sa svojim hajdučkim ponašanjem inzenjer Nurudin ignorisao i pogazio njihovo pravo na privatnu svojinu, koje im u posljednjih 200 godina niko nije osporavao. Dokazivali su seljaci u Kladuškoj sudnici mnogo toga što im je neprikosnoveno poštovano i u turskom, i u austrijskom, i u Titionom vremenu, a sada im sve to gazi i oduzima inzenjer Nurudin.

Kad udjoše seljaci u Kladušku sudnicu i stadoše pred lice ozbiljne sutkinje Hasibe, koja u svom obraćanju reče da svi moraju govoriti istinu u pritivnom čine zločin za koji ce biti kažnjeni, seljacima srce zaigra od radosti što su nakon pet godina došli pred prvični Sud koji će Nurudinu suditi za sve njihove nevolje i muke koje im je on pričinio. Kad uz to sutkinja Hasiba sa posebnim ponosom naglasi da je bila na sudskoj obuci u Njemačkoj, seljacima bi još milije. I tako ovaj čuveni kladuški proces otpoče u obostranoj vjeri i zadovoljstvu.

Silni advokati zastupaše Nurudina. Redali su se iskazi sudskih vještaka, svjedoka, čula su se brojna pitanja ozbiljne sutkinje Hasibe, od čega su seljaci, a i oni koji su postavljali pitanja, malo toga razumjeli. Govorancija za govorancijom, odlaganje za odlaganjem, pauza za pauzom. Seljaci već umorni, na ivici da već odustanu od spora sa Nurudinom, ali i dalje vjeruju u sudkinju Hasibu u njeno znanje (pa bila je na sudskoj obuci u Njemačkoj došaptavaju se seljaci), u njenu pravičnost, u njenu zakletvu da će suditi po Zakonu.

Parnica se nakon skoro dva mjeseca zavrsi i dodje odluka Suda koja glasi: Zahtjev seljaka se odbija: 1. Nisu uspjeli dokazati da je Nurudin pocinio bilo šta neovlašćeno i nezakonito, 2. Nisu uspjeli dokazati visinu štete koju je Nurudin ucinio kopajući bezpotrebne rupe i kanale po njihovoj imovini, 3. I seljaci se uz to obavezuju nadoknaditi Nurudinu dnevnice i cijenu benzina za dolazak u kladušku sudnicu dva puta.

Slomljeni seljaci tužna i unezverena lica (vise zbog onih dnevnica za Nurudina i troškova za rad sutkinje Hasibe, koja to procjeni tri puta vise od dotacija za poljoprivrednu proizvodnju koju seljaci dobijaju u Velikoj Kladuši sada se još više zabrinuše: sada Nurudin i drugi mogu slobodno bez pitanja i dozvole seljaka ulaziti u njihove njive, njihove šume i dvorišta, kopati rupe, postavljati drenaže, prokopavati puteve, postavljati stubove i razne odašiljače bez ikakve zakonske odgovornosti. Sada Nurudin sa svojim pravom kopanja rupa po imanju seljaka stoji iznad prava svojine koja je data seljaku kao ljudskom biću samim rodjenjem. Medjutim, da je seljak ljudsko biće to je sada potrebno prvo dokazati pred sutkinjom Hasibom. Sada je Nurudin, zahvaljujući presudi koju je izrekla sutkinja Hasiba, moćniji i od Evropske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama, moćniji je i od Ustava države BiH, u kojem se pravo na slobodno raspolaganje imovinom tretira kao najveće dostignuće čovjeka i „demokratske države BiH“. Ali šta to vrijedi za seljake kada nažalost sutkinja Hasiba nije s uspjehom završila sudsku edukaciju u Njemačkoj. Ili je pak u pitanju nešto drugo. Ma šta da je u pitanju sigurno je samo to da je sutkinja Hasiba bila jako zainteresirana da donese ovakvu odluku protiv seljaka. Možda je u pitanju kompleks seljačkog prijekla. Ko zna? U svakom slučaju sa ovom presudom definitivno počinje odstrijel prava seljaka na život.

Prof. Dr. N. Basic
HUMAN RIGHTS CONFLICT PREVENTION CENTRE
Faculty of Law, Univeristy in Bihac
Kulina bana 2/II 77000 Bihac
Bosnia & Herzegovina

KOMENTARI:
Loading...