Planinarenje je velika životna ljubav i hobi Mirsada ef. Sedića, imama Hamzibegove džamije u Sanskom Mostu.

Efendija Sedić kaže kako su ga planinski visovi i vrleti začarali još u djetinjstvu i ranoj mladosti, a da se planinarenju ozbiljno posvetio u poslijeratnom periodu. „Prije mnogo godina prijatelji su mi poklonili knjigu „Zaboravljena ljepota“, Matijasa Gomeza, koji je bio poznati planinar.

On je planinario po našoj zemlji i opisao planinske visove Bosne i Hercegovine na tako živopisan način da sam ja poželio da se uspnem na svaki od njih.“, kaže ef. Sedić. Od dvanaest planinskih vrhova u BiH, čija visina iznosi preko dvije hiljada metara, samo je jedan na koji se ovaj sanski imam nije uspeo. „To je najviši vrh planine Ljubišnja, koja se nalazi na granici sa Crnom Gorom. Još uvijek nisam imao priliku da posjetim tu čarobnu planinu koja skupa sa Maglićem i Volujkom čini najviši dio bosanskohercegovačkih Dinarida na tom geografskom prostoru.“, kaže ef. Sedić.

Dodaje kako već godinama brižljivo vodi dnevnik o svojim pohodima i namjerava ga jednog dana objaviti u formi knjige. Ističe kako vodi preciznu evidenciju o svemu, te da je ukupno 49 planina na kojima je do sada boravio. „Bjelašnica, Treskavica, Grmeč, Zelengora, Prenj, Volujak, Jahorina, Konjuh planina…..

Svaka je planina za mene poseban doživljaj, pa čak i kada neku posjećujete više puta. Kad se pripremam za uspon obuzme me neobična trema, kao studenta kada polaže težak ispit pred profesorom.“, sa smijehom kaže ef. Sedić.

Izdvaja uspon na Zeleni vrh, najviši planinski vrh Maglića, dodajući kako je jedinstven osjećaj popeti se na krov Bosne i Hercegovine. Sedić kaže kako najčešće planinari sa prijateljima iz Planinarskog društva „Mulež“ iz Sanskog Mosta, te da obično koriste poznate i obilježene staze i puteve. Da planinarenje može biti opasno, dodaje, svjedoči i nekoliko slučajeva kada je zalutao u planini. „To mi se dogodilo prilikom pohoda na Zelenu glavu, najviši vrh planine Prenj, koju zovu još i bosanskohercegovački Andi.

Predjeli te planine su slični kao jaje jajetu, tako da sam u jednom trenutku konstatovao da sam izgubljen. Na svu sreću, danas postoje mobilni telefoni i navigatorski uređaji pa sam se brzo izvukao iz te situacije.“, priča sanski imam. Dodaje kako su domaće planine izuzetno ćudljive, pa planinari često upadnu u vremenske neprilike. Kaže kako se njemu to dogodilo nekoliko puta, a najopasnije je bilo na planini Klekovači, kada su se u kratkim vremenskim razmacima smjenjivali kiša, snijeg i led, uz grmljavinu i orkanske udare vjetra. „Kada smo se uspeli na vrh Klekovače, ispod nas je bjesnilo nevrijeme, sijevale su munje i obasjavale krajolik kilometrima uokolo. Bio je to zaista veličanstven prizor.

Tada shvatite koliko je čovjek mali i bespomoćan u poređenju sa silama prirode i Božijom voljom.“, dodaje ef. Sedić. Baveći se omiljenim hobijem, kako kaže, sklopio je brojna prijateljstva s planinarima iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, dodajući kako se ljudi iznenade kada im kaže da je vjerski službenik.

Ovaj imam svaki trenutak slobodnog vremena koristi za izlete u prirodu ili planinarenje i kaže kako u narednim godinama želi planinariti i po ostalim planinama bivše Jugoslavije.

Na kraju kaže kako ga smeta kada neko kaže da je osvojio neku planinu ili planinski vrh. „Planina se ne može osvojiti, samo se možete popeti na nju i to ako vam ona dozvoli.

Planinarenje bih preporučio svima, jer je to jeftin i atraktivan sport, a o zdravstvenom aspektu ne treba trošiti riječi.“, kaže na kraju našeg razgovora razgovora ef. Sedić ističući kako ga raduje što u Sanskom Mostu postoje dva planinarska društva, „Kanjon“ i „Mulež“, koja na pravi način promovišu ovaj sport.

KOMENTARI:
Loading...