Izet Nanić (sin Ibrahima i Rasime) rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Koristio se kodnim imenom “Igman”, a borci i saradnici zvali su ga odmilja Bego. Za podvige u ratnim danima odlikovan je značkom “Zlatni ljiljan”. U toku rata imao je čin brigadira, a posthumno je januara 1996. godine unaprijeđen u čin brigadnog generala. Dvije godine kasnije odlikovan je Ordenom heroja oslobodilačkog rata. Poginuo je na području Ćorkovače, u rejonu Vijenca, u 14 sati i 30 minuta, 5. augusta 1995. godine iz neprijateljske zasjede. Dva dana poslije, klanjana mu je džanaza i pokopan je u rodnoj Nanića Dolini. Iza sebe je ostavio suprugu Sefiju, kćerku Izetu i sinove Nevzeta i Ibrahima.

Izet Nanić zasigurno je najpoznatije povijesno ime Bužima i Cazinske krajine. Jedna od najznačajnijih i najdopadljivijih ličnosti iz savremene krajiške i bosanskohercegovačke historije. Personifikacija odbrane Bužima, Bihaćkog okruga i Bosne i Hercegovine. Primjer ljudske hrabrosti i briljantne strategije ratovanja te jedinstven simbol odbrane države i njenih građana. Ratnik, znalac, organizator, čovjek. Osoba bez mrlje u svojoj bogatoj biografiji. Gazija i šehid. Sin, suprug, otac, brat… Vrstan učenik i student, dobar drug i prijatelj, saradnik, vođa, vizionar… Iako već odavno mrtav, sve vrijeme uveliko je živ među svojim narodom. Voljen i cijenjen kod svojih saboraca, poštovan i uvažavan od brojnih neprijatelja. Čovjek čiji život, vojnički podvizi, svaki učinjen korak i proživljen dan u proteklom ratu zaslužuju da se pamte i trajno čuvaju od zaborava. Njegov životopis trebao bi i morao ostati kao primjer kako se voli i kako se služi svom narodu i domovini, jer Izet Nanić se svojim zaslugama i doprinosom pokazao kao nepremostiv kamen međaš u odbrani od brutalne agresije i zalog očuvanju integriteta i suvereniteta bosanske države.

Ime mu se nalazi u nazivu brojnih ulica, udruženja, te priredbi kulturnog ili sportskog karaktera. Pored Bužima, njegovim su imenom nazvane ulice u Sarajevu, Bihaću, Cazinu, Bosanskoj Krupi, Sanskom Mostu. Veliki broj književnih radova napisan je u slavu njegova imena, a posebno se ističe djelo Enesa Kiševića, pjesma pod nazivom Čehra Svjetlosti.

Izet je u osnovnu školu išao od 1972. do 1980. godine. Najbolji školski drug bio mu je Safet Durić, koji se prisjeća perioda zajedničkog školovanja i odrastanja: “Izet je bio darovit i s odličnim uspjehom je završio svih osam razreda. Školske obaveze je savladavao bez ikakvih poteškoća. Imam osjećaj da je to njemu sve izgledalo prelahko. Nije on imao nikakvih privilegija kod bilo kojeg nastavnika. Čak je bio i malo nestašan, što ga je znalo koštati poneke četvorke. Od svih predmeta posebno je volio matematiku. Jedno je vrijeme svirao tamburicu na muzičkoj sekciji kod nastavnika Hasana Jusića. Uvijek mi je pomagao oko zadaće jer je znao da me roditelji neće pustiti da se igramo ako ne uradim zadaću.”

Majka Rasima govori o svom sinu Izetu: “Sva su mi djeca jednako na srcu, ali Izet je bio nekako drukčiji. On je bio pun energije od kako je prohodao. Onda uvijek dobar i poslušan. Uživao je čitati romane, te igrati stolni tenis i košarku u dvorištu. Sa mnom je razgovarao kao s prijateljicom. Nikad mi se nije usprotivio niti nešto ružno kazao. Poštovao je i volio roditelje i braću i bio je snažno vezan za porodicu. Nije se on uzdizao, već je bio skroman čovjek koji je volio sa svakim stati i lijepo popričati. Koliko se samo obradovao kad je primljen u vojnu školu…” A Izet je primljen u Srednju vojnu školu u Zagreb. Brat Arif se sjeća trenutka kada je poštar Ismet Skenderović donio plavu kovertu u kojoj je bila obavijest o prijemu. “Dok smo mi ostali s nestrpljenjem čekali, on je čitao: ‘Obavještavamo vas da ste primljeni u Srednju vojnu školu ‘Ivo Lola Ribar’ u Zagrebu…’ Izet je skočio i glasno vrisnuo od sreće. Na tu vijest majka Rasima je zaplakala, govoreći: ‘Ode ti meni, sine.’ Od silne radosti zbog prijema u školu, Izet je na kasetu snimio svoj prvi govor koji je otprilike glasio: ‘Ja, Izet Nanić, sin Ibrahima, primljen sam u Srednju vojnu školu ‘Ivo Lola Ribar’ u Zagrebu.’ Taj snimak je danima puštao na svom kasetofonu. Sjećam se da je tu kasetu dugo, dugo čuvao.” Priča i da je Izet svirao klavijature i harmoniku. “Imao je izuzetno razvijen sluh za muziku. Kroz dva‑tri slušanja je ‘skidao’ nove pjesme i besprijekorno ih svirao. Sjećam se kasnije da je i u toku rata znao zasvirati. Također, izvan porodičnih okvira i uskog kruga prijatelja i saradnika malo je poznata činjenica da je Izet nakon Srednje vojne škole i akademije bio pri kraju postdiplomskog studija u Beogradu iz ekonomije.”

O Nanićevoj skromnosti svjedoči i ratni vojni invalid 505. brigade Hamdija ef. Kovačević: “Početkom novembra 1994. godine, u sklopu operacije ‘Grmeč 94’, naša jedinica trebala je preći na drugu obalu Une u kasnim večernjim satima u Bosanskoj Krupi kod naselja Halkići. Dok je jedan dio boraca bio prešao i zauzeo određene neprijateljske linije, moje odjeljenje je svoj red za prelazak čekalo u jednoj bivšoj trgovačkoj radnji. I tako, dok smo se odmarali, u prostoriju je ušao komandant Nanić, koji je nazvao selam i upitao nas: ‘Momci, šta ima, kako ste?’ Mi smo odgovorili da je sve u redu, da gledamo gdje bismo koji sahat odmorili kako bismo sutra bili spremniji za prelazak preko Une. Tom prilikom nam je dao određene instrukcije za zadatak koji slijedi. I u jednom momentu rahmetli komandant je primijetio nekoliko vreća kruha u ćošku prostorije, na što je kazao: ‘Vi ste dobro jer imate hrane u izobilju.’ A sve od hrane što smo imali bio je taj kruh koji je bio veoma tvrd jer je stajao nekoliko dana prije nego je došao u tu prostoriju. Zatim je došao do jedne vreće, izvadio je kruh, odlomio jednu četvrtinu i počeo ga jesti ‘kao da je šećer’. Bio je raspoložen i vedra lica. Još je kazao da je hrana dobra i da treba sutra ponijeti i ostalim saborcima na drugu stranu, a ustvari je jeo suh kruh bez ičega drugog od hrane ili pića. Zaželio nam je sretan prelazak preko rijeke i izišao je iz prostorije noseći komad kruha u ruci.”

Pomoćnik komandanta Zijad Nanić bio je Izetov najbliži saradnik. “Bio je poseban. U ratu je samo jednom bio bolestan, kada je 1994. godine imao napad kamenca. A znao je biti i mokar i gladan i premoren i nenaspavan, ali nikad on nije kukao. Imao je tako malehan želudac da su ga mogle zadovoljiti dvije-tri jabuke. Tako smo jednom cijeli dan obilazili naše položaje od Ćorkovače do Hercegovine. On ubere nekoliko divljih jabuka na Latinovcu, pojede ih i po cijeli dan može biti da ne jede. Nekad mu je najduža dionica za spavanje bila dok se vozio iz Bihaća do Bužima ili od Kladuše do Bužima. Sjećam se detalja nakon operacije ‘Pećigrad’, kada mu je Dudaković prepustio komandovanje. U toj akciji, koja je trajala sedam dana, malo je spavao. Nakon osvajanja Pećigrada i predaje više od 1.000 boraca tzv. Narodne odbrane, komandant dolazi u Bužim, auto staje, a on još spava u autu. Vojska prolazi u koloni i puca na ‘hiljade metaka’. Otvorim njegova vrata, a on spava k’o top. Toliko se tih šest noći iscrpio da je od Pećigrada do Bužima prespavao u autu i ni tako žestoka pucnjava ga nije mogla probuditi. I ja ga probudim i kažem mu: ‘Mogao si rat prespavati.’ On se smije i veli: ‘Jesam vala.’ I uđe u ‘operativu’ i počne pričati isto kao da je svu noć prespavao. Bio je nevjerovatno fizički izdržljiv i iz te fizičke snage dijelom je proisticala i njegova mentalna snaga. Mogao je kontrolirati bijes, emocije i gotovo uvijek je izgledao hladan, iako je vjerovatno iznutra ‘gorio’. Nije pokazivao da mu ugled i slava išta znače. Njegova osnovna vrlina bila je skromnost.”

Omiljena mu je knjiga bila Umijeće ratovanja od Suna Tzua, a planirao je da se nakon agresije bavi ekonomijom. “Politika mu nije bila omiljena tema. Jedino je često spominjao predsjednika Aliju Izetbegovića, kazivao da je naš predsjednik pošten dido, jedan fin insan i da mu nije lahko jer oko sebe ima dosta ljudi koji baš i ne dijele njegove namjere. Više puta se pohvalno izrazio o njemu, da ispravno vodi politiku bošnjačkog naroda, da se puno žrtvuje za državu, da ima puno briga na toj poziciji”, kaže Zijad Nanić i podsjeća na čistu ratnu historiju Izeta Nanića.

“Nikada on ni u šali nije izjavio da bi nešto ružno učinio s neprijateljskim vojnicima. Nije dao da se artiljerijom gađaju naseljena mjesta. A kad je u pitanju odnos prema starima, djeci, zarobljenicima, tu je uvijek bio na nivou i konvencija, a i ljudskosti i morala. Apsolutno. Uvijek je govorio da je lahko pokazivati junaštvo nad razoružanim vojnicima i nad civilima, ali da nije frajer onaj ko tako radi. Frajer je onaj ko u borbi pokaže svoje junaštvo. Često je puta na referiranju isticao da sve starješine koje imaju nekog od rodbine ili prijatelja na ‘autonomaškoj’ strani imaju obavezu da se uključe, u smislu njihovog uvjeravanja, da pristupe u redove Armije RBiH, da operu obraz, da je BiH jedina legalna država. Nije postojao borac niti starješina kojem on ne bi mogao podići borbeni moral. Nije postojala jedinica u korpusu da joj Nanić izda naredbu a da je ona ne bi izvršila.”

Izet Nanić je s lahkoćom vodio brigadu i sve druge svoje poslove. Sve do “druge autonomije”, sve do bitaka na Kantarevcu, a kasnije i Kumarici, on je stizao i mogao pratiti dobar dio posla za koji su bili zaduženi pomoćnici i ostali operativci u brigadi. Međutim, Kantarevac i Kumarica bili su prijelomni momenti. A dotad skoro da mu i nisu trebali pomoćnici. “On je znao bolje od Ibrahima Cinca stanje materijalno-tehničkih sredstava, bolje od Remzije Ičanovića gdje je postavio kojeg komandira voda i brojne druge stvari i poslove. Međutim, on je nas uvažavao i sve vrijeme forsirao da učimo svoj poziv i da radimo svoj posao. I kasnije, kada nije mogao više fizički stići da sve sam prati, tražio je od nas da povučemo malo, da podbočimo, jer i on je bio od krvi i mesa.”

Kako Zijad tvrdi, komandant Nanić je noć uoči pogibije imao malu promjenu u ponašanju. “Bio je pomalo nervozan jer mu je bilo jako stalo da se spojimo s Hrvatskom vojskom i da pomognemo da ‘Oluja’ uspije. Posljednji smo se put vidjeli u ponoć s četvrtog na peti august. I tad mu kažem: ‘Oprezno, šefe.’ Kaže on meni: ‘Ne sikiraj se ništa, znamo mi i polahko.’ Nažalost, nije išao polahko. Nikakve potrebe nije imao da mijenja svoju lokaciju, osim što je to bila njegova sudbina da sve tako uradi i završi tako kako je završio. Jer ništa se značajno ne bi promijenilo ni da je stigao na kotu Hleb, prema kojoj je krenuo. Ali Bog Dragi je htio da ga uzme u borbi, na prvoj borbenoj liniji, gdje je vrlo često sa svojim borcima i običavao biti”, završava Zijad Nanić.

Komandant “Hamzi” Fikret Kauković Izeta Nanića prvi je put sreo u aprilu 1992. godine tokom obilaska linija na Banjanima i Dobrom Selu. “S četničkih položaja počinje da djeluje minobacač. Kaže on nama: ‘Zašto se ne organizirate i ne odete zarobiti taj minobacač? Tamo je šačica četnika koji, kad popiju koju čašicu više, granatiraju vaše položaje.’ Gledam sa strane ne znajući o kome se radi i razmišljam: ‘Bože Dragi, da li je s ovim čovjekom sve u redu?’ Mi se mučimo da uspostavimo bilo kakvu liniju odbrane, a on predlaže da idemo izvršiti napad.’ Tek poslije ću saznati da je to bio Izet Nanić.”

Kauković tvrdi da komandant Nanić nije bio od onih koji su po svaku cijenu željeli slavu, već je njegova slava dolazila spontano, kroz uspjehe i postignuća. “Više puta sam s njim bio u izviđanju, čak smo prelazili neprijateljske linije i išli kilometar u njihovu dubinu. Takav pristup borbi i takvo razmišljanje su ga izdigli iznad ostalih. On je za svaku situaciju, za svaki problem ili nelagodu imao dobro rješenje. I kad se to tako desilo, 10 ili 20 puta ponovilo, logično da je on isplivao na površinu. Zbog njegovog nesebičnog zalaganja i pokazane hrabrosti ljudi su ga zavoljeli i ubrzo je postao uzor ne samo boraca nego i običnog naroda u Cazinskoj krajini.”

Kauković je, kaže, uvjeren da je Izet Nanić došao na ovaj svijet s misijom da predvodi svoj narod u odbrani i očuvanju Cazinske krajine i Bosne i Hercegovine. “Uvijek je bio korak ispred drugih, u svemu onome što je značilo bolju odbranu i bolji napad. Krasila ga je skromnost, iskrenost, požrtvovanost, vjera u ljude. Jednostavno, on nije bio svakidašnji čovjek, već jedna gromada. Uvijek spreman stati na ulici i progovoriti s običnim građaninom, spreman saslušati svog kurira, običnog borca, komandira odjeljenja, ostale starješine i saradnike. Sve važnije odluke koje je donosio dolazile su nakon analiza i razgovora sa svim starješinama koje su mogle doprinijeti u donošenju najbolje odluke. Kada bi postojala hipotetička mogućnost da se mijenjam za život s rahmetli komandantom, lično bih to uradio. A vjerujem da bi to isto uradio i veliki broj njegovih saboraca.”

AUTOR: Amir Sijamhodžić
KOMENTARI:
Loading...