– Nigdje ljepše zvona ne zvone za božićne blagdane nego ovdje ispod Plješevice – kaže baka Kata Marjanović od milja zvana Kaja iz Plješevačkog sela Vučjak, koja opisuje kako se u selima toga područja (Žegar, Zavalj, Međudražje, Vučjak…) slavi veliki katolički blagdan.

U selu Vučjak, koje je od središta Bihaća udaljeno desetak kilometara, među starim krošnjama stabala šljiva i jabuka i napuštenih kuća te brojnih vikendica, skrila se  kuća 86-godišnje Kate.
Baka Kata je inače rodom iz Like, samo nekoliko kilometara od sela Vučjak. Naime, u to vrijeme sve ispod Plješevice je pripadalo Lici pa je i sad susjedi rado nazivaju Kaja Ličanka.
– Pričati o Božiću na ovim prostorima ti je sjeta na one lijepe dane kada se u svakom dvorištu pekao odojak, osjetio miris sarme, a na prozorima u posebno uređenim saksijama vidjela se zasijana djetelina za Sv. Luciju, ukrašena trobojnicom. Krojačice su imale pune ruke posla, šivale se nove haljine, svaka od nas u selu željela je na polnoćki u crkvi biti što ljepša, pripremali su se razni kolači, od kuglofa, pa do raznih  torti i pita. Vina i rakije je bilo na pretek, kuće su se uređivale, dolazili su nam brojni gosti iz Ličkog Petrovog Sela, Korenice, Zadra, Karlovca…, svaki posao su budno pratili i kontrolirali mama i tata, sve je moralo biti “pod konac”. Mi nešto mlađi smo  obnavljali božićne pjesme.

Ljepša vremena

I dok nam baka Kaja priča o prošlim vremenima, s radija dopiru molitvene riječi “Ave Marija Gracija plena”. U ruci drži krunicu koju je kao dar dobila od jedne časne sestre iz Rima i sva je sretna što joj je u goste došao njezin prvi susjed Eso kojem pokazuje darove pripremljene za svog unuka Zorana, nevjestu Nadu, kao i za kćerke Luciju i Mariju, koje će joj sa svojom djecom doći za blagdane.
Kaže da su joj kćerke javile da ništa ne kuha od kolača jer će joj one sve donijeti iz Zagreba.
– A kako bih i kuhala, kad me pomalo izdaje snaga, seoski me život, evo, savio do zemlje, kaže Kaja koja živi samačkim životom podno Plješevice.
– Ma mi Ličani smo vam kao i Hercegovci, nas teško možeš odvojiti od naše grude, našeg kamena. I kad odemo, mi se svom vrelom, a pomalo ledenom kamenu vraćamo. Kažu da je bolje kada si umoran zaspati u hladu pored kamena nego u hladu orahove krošnje, govori Kaja.
Božić donosi užurbanost, sve se priprema za dolazak obitelji.
– Tijekom dana obavim sve kućne poslove, nekad iziđem na kućna vrata vidjeti hoće li mi neće doći moj unuk Zoran, a potom ponovno uključim radio, slušam vijesti iz Hrvatske, a potom i molitvu. Rano liježem, znate, teške su mi ove moje staračke godine. U mladosti sam se puno naradila, trebalo je toliku djecu podići radom sa zemlje. Dugi niz godina sam bila i mljekarica, nosila sam mlijeko u Bihać. Što ćeš, od toga se nekad živjelo, i to dobro, a puno se i radilo, kaže Kaja.
– Jedne prigode sretne me moja prijateljica iz Bihaća pa mi reče: ‘A moja Kajo, kako si ti zdrava, sva si rumena, eto te jedra kao dren.’ A ja njoj odgovorim: ‘Ma moja Mine, da ti na svojim leđima nosiš svako jutro 25 litara mlijeka i ti bi bila rumena’, a ona zašuti i više ni riječi ne reče, dodaje baka Kaja.

Samoća

“Kako i od čega živite?”, pitali smo Kaju.
– Ma ima ti ja mirovinu, a i moje kćerke mi osiguraju sve što mi treba. Kad su mi god došle u posjet, sa sobom su dovezle cijelo “sljedovanje”. Evo, hladnjak mi je pun kao šibica. Ali badava to sve, samoća čovjeka ubija. Kad god uzmem u ruku krunicu i molim, sjetim se mog pokojnog sina Grge, a suze mi naviru. Često i listove Biblije pokvasim. A svaki blagdan mi je sve teži. Znate, zvale su mene moje Lucija, koja je prije nekoliko dana imala rođendan jer je rođena na dan sv. Lucije, i Marija da ovo sve ostavim i da dođem živjeti kod njih u Zagreb. Ma, da vam pravo kažem, nigdje ljepše ne zvone crkvena zvona kao ovdje gdje i sama Plješevica pjeva najljepše božićne pjesme. A toga nema u Zagrebu. Ovdje sam porodila i podigla svu svoju djecu i ovdje ću dočekati Božji poziv. Odavno ne idem u crkvu na mise, crkva mi je podaleko, a i bolesna sam, kralježnica mi se deformirala. Donedavno me je za godišnjicu smrti moga sina Grge vozio unuk Zoran, ali sad više ne mogu. Imala sam ja i puno kokošiju, ali jedne prigode kad sam otišla u selo, tvor mi sve podavio pa sam i to odlučila više ne držati, kaže Kaja.
Poželjela je mladima poslati poruku.
– Vratite se sebi i svojoj vjeri svatko na svoj način, a živite kao rođena braća. A ako nam Bog dragi pa da i iduće božićne blagdane dočekamo sretniji i s puno volje za novim životima.
Na kraju nam je baka Kata objasnila kako to da nosi dva imena – Kata i Kaja.
– U vrijeme kad sam imala tri godine, u našu kuću je došla jedna djevojka po imenu Kata raditi kao kućanica. Nije imala svoje roditelje pa su je moji roditelji uzeli kod nas. Jednog dana sjedili smo za objedom, a naša kućanica Kata koja me je čuvala reče mojim tati i mami: ‘Znate, ja sam Kata, a ovu malu vi zovite Kaja.’ I tako sam ja po krštenju dobila ime Kata, a cijelo selo i Bihać su me zvali i poznavali kao Kaju, pa me i danas tako zovu, ispričala je  Kaja pozvavši nas na božićni obiteljski ručak…

KOMENTARI:
Loading...