Između tragedije Srebrenice i herojstva maloga Bužima stoji ta bosanska ponosna kraljevska vertikala, ta zgusnuta bosanska historija koju su nam oteli i koju i ne znamo.

U Bosansku Krajinu sam prvi puta, nakon okončanja ratnog dijela Agresije na Bosnu i Hercegovinu, putovao početkom ljeta 1997. godine. Prijatelj nas je vozio golfom dvojkom, tada vrhunskim prijevoznim sredstvom, a ja sam, s mjesta suvozača, upijao sve što se zakačalo za pogled. Nije šala, prolazili smo, relativno slobodno, kroz mjesta o kojima smo samo mogli slušati preko ratnih radio-amaterskih poruka.

U povratku se s nama, s nekakve konferencije na kojoj smo bili, zakačio i izvjesni Sarajlija, «omladinac» tada vladajuće stranke. Prolazeći pored razrušenog Varcar Vakufa (Mrkonjić Grada), ispod putnikovih lenonki sam čuo nevjerovatnu izjavu: «Džabe je, ljudi, ovo meni nije Bosna.»

Bužimskih 506

U Bosanskoj Krajini me impresionira najviše to što tamošnji ljudi imaju visoke standarde i zahtjeve. Čini mi se da se ne mire lahko s nečim skromnim. To je vidljivo na svakom koraku: od visokih starih nišana pokraj cesta, pa do toga da je haman posve teško naći malehnu kuću. Tamo i ako vidite neku malu džamiju iz starih vremena, odmah je uz nju napravljena i ogromna nova. Itd.

Nedavno sam ponovo bio u Bužimu, maloj čaršiji u velikoj Krajini. Gdje mi je stao dah i gdje se sva glupost sa televizijskih ekrana i internetskih bajtova raspršila u paramparčad. Bio sam, naime, u spomen sobi 505. viteške motorizirane brigade 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Nas pedesetak se gurkalo u sobici manjoj od, recimo, dnevnog boravka kakvoga narcisoidnog političkog lidera, a u kojoj tako snažno dominira sva ta emocija borbe za opstanak Domovine, koju smo zatomili, prigušili, sveli skoro na sramotu. U toj sobi su poredane, jedna do druge, kao vojska na postrojavanju, sve fotografije svih 506 šehida ove brigade. Gledao sam Esmu, sestru trojice šehida, danas majku i profesoricu, kako uzdignute glave posmatra fotografije svoje poginule braće. Nisam vidio ni suze ni žalopojke na njenom licu.

No, osim tih fotografija, u toj spomen sobi su poredane sve vrste uniformi koje je nosila ta brigada, neki ratni trofeji u oružju, šapka zločinca Ratka Mladića kada su ga jednom potjerali i zamalo uhvatili, neke puške i primitivna oružja kojima je odbrana započeta i vođena i sl. Rahmetli Izet Nanić, komandat brigade i velika bosanska ratna legenda, bio je ne samo vojnik: on je naredio da se formira i sam otvorio ovu spomen sobu daleke 1994. godine. Kao da je slutio da će se, vrlo brzo, avet zaborava nadviti nad Domovinom.

Kasnije sam na internetu gledao neke ratne snimke 5. korpusa Armije RBiH, iz najslavnijeg dijela njegove historije – oslobodilačkog. Na jednome od njih, a nakon onoga pobjedonosnog juriša iz 1995. godine kada su i u Banjoj Luci bili spremljeni koferi na traktorima i prikolicama za još jedan «srpski egzodus», jedan od komandanata pojašnjava na kojim sve strateškim pravcima valja nastupati do konačnog oslobođenja Domovine.

Da ne bi Daytona i Amerikanaca, to bi se vjerovatno i desilo. Jer, Krajišnici su to, s visokim standardima i zahtjevima. Šta je njima osloboditi cijelu Bosnu i Hercegovinu?

Srebreničkih 8.372…

U Bosanskom Podrinju impresionira ljepota predjela kroz koje se prolazi. Čini mi se da nemamo ljepšeg dijela Domovine. Nije čudo što se četnici stoljećima oštre da to zauzmu i što je, zarad toga, Drina najveća rijeka masovna grobnica.

U Potočare odlazim po mir. Tamo šutim. Tamo osjećam duhovnu snagu kosmičke tragedije naše Domovine, onako kako derviši na turbetima šejhova ćute svoj mir i upućuju svoje dove.

U Potočarima kao da šehidi uče zikr. A mi ih ne čujemo. Tamo, kao da vrijeme stoji. Samo se potiho čuje Srebrenički inferno:

Bosno moja, ti si moja mati,
Bosno moja, majkom ću te zvati,
Bosno majko, Srebrenice sestro.

Gledao sam prijatelja, kada je prvi puta bio u Potočarima, nijemog, skrušenog, zatečenog. On, koji je veliki pričalica, nije progovorio nijedne do Tuzle.

Kasnije mi je kazao da mu je pred očima stalno bio broj 8.372… ubijenih ljudi, uklesan na ulazu u Memorijalni centar Srebrenica Potočari.

Bosanskim kraljevskim drumom

Od Bužima do Srebrenice ima više puteva: preko Doboja, preko Prijedora… Meni je najdraže putovati onim dužim, kraljevskim bosanskim drumom. To je put kojim se prolazi pored dvorca-tvrđave na Ostrošcu (Cazin), preko prelijepog Bihaća, pa Bosanskog Petrovca i dalje. Na tom putu se prođu dva kraljevska grada: Ključ i Jajce. Prođe se i kraljevska Zenica, na čijem Bilinom Polju su se krunisali bosanski kraljevi. Može se svratiti i u vezirski Travnik, u kojem su sjedili jedno vrijeme vladari osmanske Bosne. U Mrkonjić Gradu je simbol nekraljevske i nemonarhističke Bosne (ZAVNOBIH). U Srebrenici je kolijevka franjevačke Bosne Srebrene.

Između tragedije Srebrenice i herojstva maloga Bužima stoji ta bosanska ponosna kraljevska vertikala, ta zgusnuta bosanska historija koju su nam oteli i koju i ne znamo. Zato djecu valja voditi na ekskurzije i u Bužim i u Srebrenicu: da vide kako se neustrašivošću može oduprijeti zlu sa svih strana i kako zlo može biti pogubno kada ga se ne obuzdava.

I da punim plućima prodišu svoju ponosnu kraljevsku prošlost i ljepotu jedine im domovine Bosne i Hercegovine.

KOMENTARI:
Loading...