Krajiška politička scena (nazovimo je posprdno u kazališnom maniru, a pravilnije je, baruština) odavno nije izgledala ovako degutantno, katastrofično i obeshrabrujuće.

Bijeg građana, od malog do najvećeg, u normalne, sistemski uređene države, odgovor je na užasno socijalno i ekonomsko uništavanje ovog prostora.

Kriterijum vrijednosti, uspjeha i položaja na društvenoj ljestvici postalo je ušančivanje ili bolje rečeno uguravanje u podnadule strukture državnih institucija, prenapučene sinovima, kćerkama,suprugama zastupnika, stranačkih pobočnika i ostale nižerazredne ali nagodne “boranije ” koja se bavi “terenskim” radom-od lobiranja po podružnicama, mjesnim zajednicama do “armije” funkcionerskih botova na društvenim mrežama koji zavaravaju građane stvarajući lijepe slike o svojim naručiteljima.

Krajina je premrežena kriminalom, korupcijom, državotvornim poltronstvom, namještenim javnim tenderima, pljačkom javnih fondova preko stranačkih linija.

U 2018. vlast se priprema da budžet USK, budžet ZZO USK i druge “kase” prilagodi predstojećim izborima.

Pumpaju se brojke za sutrašnje isisavanje para kako bi se dobili još jedni četvorogodišnji mandati, ovih istih koji vladaju od 1996. do danas.

U krajiškoj politici nema smjena generacija-ako otvorite novinarske fajlove iz 2006. 2007. ali i prije 2000. godine otkrićete sada već mrgodne face stranačkih dinosaurusa koji i dalje vjeruju u svoju nezamjenljivost.

Hipokrizija i manekenstvo premijera Huseina Rošića, njegove opasne, skandalozne gluposti sa esencijalnom listom koje zazivaju intervenciju istražnih organa, da se ne bavimo njegovim kongresnim dostignućima i aferama na društvenim mrežama zbog kojih nosi nadimak “Pusica”, nepotističke akcije niza zastupnika, carstvo političke i finansijske korupcije, ljubavne i ine afere “narodnih” deputata o trošku države, bijeda laži kojom osvjetljavaju politički mizanscen definitivno urušavaju svaku nadu običnog čovjeka, penzionera na javnoj kuhinji, radnika na čekanju, potplaćenih trgovačkih robova, armije nezaposlenih na biroima.

Otuda tihi, jezivi bijeg bilo kuda. Iz Sanskog Mosta ljudi bježe glavom bez obzira, nezvanično oko 15.000 posljednjih šest godina potražilo je sreću vani. Epilog je to “zdrave” politike , a slično je i u ostalim krajiškim gradovima.

Nespremnost politike na USK da se obračuna sa svim gadostima koju proizvodi u likovima svojih predstavnika u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, da pogleda sablasnu socijalnu pustoš Krajine, pravilo je vladanja koje je donijelo najveći ekonomsko-socijalni pomor ovog dijela BiH.

Konsenzus šutnje o tome Hodže i Maršala, Rošića i njegovih laburista Mirveta i Rasima, te smiješnih i oblopornih SBB-ovih zastupnika, dvoje rodbinskih povezanih klonova dirigirane politike, zla su kob ovog četvorogodišnjg mandata kojeg su pojeli pohlepni ljudski “skakavci”.

Globalni nazadak pod ovakvom strukturom vlasti je ono što se nastavlja sa ili bez akciza.

Akcize su samo vrh ledenog brijega demagogije i šarlatanstva po kome će građanima nakon strahovitih poskupljenja koja će ih zasuti sa prvim januarskim danima , kako rastrošni orkestri na vlasti svih nivoa tvrde, biti bolje. Zapanjujuća nedgovornost vlastodržaca čija je jedina religija novac ostaje bez prave reakcije obespravljene socijalne mase građana kojoj je na grbači sada još veći teret.

Politička “agenda” koju predstavlja Vlada premijera Rošića jeste povijest lažnih informacija ( fejk njuz) o boljitku građana Unsko-sanskg kantona. Onih koji su još preostali.

Ako je naš premijer, pri tome mislio na lični i boljitak “horde” svojih poslušnika, onda mu treba dati za pravo.

Ali platforma opće odbojnosti koju je gradio i sagradio naš bajni premijer Rošić toliko je sve prisutna da ga već sada možemo zvati Bilo Ne Ponovilo Se.

 

Mojusk.ba

KOMENTARI:
Loading...