Da bi osoba koja je podnijela zahtjev za azil mogla pristupiti tržištu rada u Bosni i Hercegovini, mora čekati devet mjeseci.

 

Ako u toku tih devet mjeseci zahtjev za azil ne bude obrađen i ako za to krivac nije podnosilac azila, osoba se može prijaviti na evidenciju nezaposlenih osoba pri kantonalnim službama za zapošljavanje.

Međutim, dok je migrant prijavljen na evidenciju zavoda, on nema pravo na zdravstvenu zaštitu niti bilo kakve novčane naknade. Kada se zaposli, odnosno kada dobije radnu dozvolu, na osnovu toga ima pravo na dobijanje dozvole za boravak.

Piše: Jakub SALKIĆ

Koliko je građana Bosne i Hercegovine napustilo zemlju i otišlo na rad u Zapadnu Evropu, niko pouzdano ne zna. U prošloj godini Njemačka je izdala 15.000 radnih dozvola građanima BiH, Slovenija 26.000, a za Hrvatsku nema zvaničnih podataka, mada je sigurno da je brojka vjerovatno i veća nego u slučaju Slovenije. Vjerovatno je više od 60.000 građana Bosne i Hercegovine dobilo dozvolu da radi u ovim zemljama.

To nas dovodi u situaciju da ponestaje radne snage u bosanskohercegovačkim preduzećima. Glavni razlog za odlazak jesu, u najvećem broju slučajeva, niske plaće. Kao što smo i ranije upozoravali u Stavu, plaće od 500 maraka nedovoljne se i niko više neće raditi za taj iznos, s tim da su poslodavci izgubili i glavni adut koji su do sada u pregovorima s radnicima o plaćama najčešće koristili: “ako nećeš ti, ima 50 takvih na birou”. E, nema ih više.

Ali postoji mogućnost da se i taj problem prevlada. Bosna i Hercegovina već je nekoliko godina na migrantskoj ruti ka Zapadnoj Evropi. Hiljade migranata zaglavljeno je u pograničnim dijelovima prema Hrvatskoj. Prema nekim procjenama, u Bihaću se nalazi između 4.000 i 6.000 migranata, a u cijeloj Bosni i Hercegovini više od 7.000. Mnogi od njih samo čekaju priliku za ilegalni prelazak granice, ali ima i onih koji bi rado ostali jer su već umorni od putovanja i željeli bi da se skrase.

To je ujedno i prilika za poslodavce da nadoknade odlazak domaće radne strane u Njemačku, Sloveniju i Hrvatsku. Ima i migranata koji su kvalificirani radnici za određene poslove, poslodavci bi ih rado zaposlili, migranti bi rado prihvatili te ponude, ali postoje procedure koje se moraju ispoštovati, što zahtijeva određeno vrijeme.

Problemi s prijavom na azil onemogućavaju migrantima pristup tržištu rada. Prema podacima UNHCR-a, u 2018. godini od 21.320 migranata koji su izrazili namjeru da podnesu zahtjev za azil, samo ih se 1.356 prijavilo. U prvoj polovini ove godine, prema informacijama ministra sigurnosti Dragana Mektića, 9.919 migranata iskazalo je namjeru za azil, a njih je samo 196 poslije toga podnijelo zahtjev, ali se u toku postupka nisu pojavili.

Prema Zakonu o azilu iz 2016. godine, da bi osoba podnijela zahtjev za azil u Bosni i Hercegovini, prvo treba izraziti namjeru podnošenja zahtjeva za azil Službi za poslove sa strancima, zatim, u roku od 14 dana treba podnijeti zahtjev za azil Sektoru za azil.

Na osnovu podataka UN-a, od ukupnog broja osoba koje su izrazile namjeru, samo je 5,4% bilo u mogućnosti podnijeti zahtjev za azil Sektoru za azil zbog višestrukih barijera u zakonu i praksi koje onemogućavaju pravičan i efikasan pristup azilantskom postupku. Period od 14 dana vrlo je kratak rok za tražitelje azila da podnesu formalni zahtjev s obzirom na to da Ministarstvo sigurnosti nije osiguralo dovoljne resurse za postupak registracije u toku masivnog priliva. Iako je većina migranata locirana u Unsko-sanskom kantonu, Sektor za azil u tom kantonu nema svoj ured.

Prva registracija u Unsko-sanskom kantonu 2019. godine provedena je tek u julu, kada je registrirano 110 osoba. Na registraciju za azil u zemlji još čeka približno 1.200 osoba. Među drugim faktorima koji ometaju pravičan i efikasan pristup azilu jesu, između ostalog, zahtjev za postojanjem prijavljenog boravka na određenoj adresi, što nije izvodivo za većinu tražitelja azila u zemlji koji borave izvan dva zvanična prihvatna centra, zatim obaveza plaćanja iznosa od 10,00 KM na ime administrativne takse, nedostatak usluga pravne pomoći i prevođenja i nedostatak kapaciteta Ministarstva sigurnosti za obradu zahtjeva za azil.

Iako osobe koje su izrazile namjeru za podnošenjem zahtjeva za azil imaju pravo na smještaj, besplatnu pravnu pomoć, primarnu zdravstvenu zaštitu, pristup tržištu rada itd., u praksi je uživanje ovih prava uvjetovano lokacijom smještaja i volji nadležnih organa koji su zaduženi za pružanje relevantnih usluga na raznim nivoima.

Dakle, da bi osoba koja je podnijela zahtjev za azil mogla pristupiti tržištu rada u Bosni i Hercegovini, mora čekati devet mjeseci. Ako u toku tih devet mjeseci zahtjev za azil ne bude obrađen i ako za to krivac nije podnosilac azila, osoba se može prijaviti na evidenciju nezaposlenih osoba pri kantonalnim službama za zapošljavanje. Međutim, dok je migrant prijavljen na evidenciju zavoda, nema pravo na zdravstvenu zaštitu niti bilo kakve novčane naknade. Kada se zaposli, odnosno kada dobije radnu dozvolu, migrant na osnovu toga ima pravo na dobijanje dozvole za boravak.

U Službi za zapošljavanje Unsko-sanskog kantona, u kojem je koncentriran najveći broj migranata, kazali su nam da su do sada imali samo jedan slučaj izdavanja radne dozvole migrantu, i to nakon roka od devet mjeseci u kojem nije obrađen njegov zahtjev za azil. Taj migrant je zaposlen. Također, ima jedan koji je na evidenciji nezaposlenih osoba. To su jedine dvije osobe koje su pristupile tržištu rada u ovom kantonu.

“Imali smo dosta zahtjeva i upita od naših poslodavaca u vezi sa zapošljavanjem migranata. Ali kada im objasnimo proceduru i kažemo da moraju čekati devet mjeseci, oni odustanu jer njima radnici trebaju odmah. Jedna firma iz Cazina tražila je da zaposli četiri migranta. Oni su u komunikaciji s migrantima saznali da su kvalificirani za poslove koji im trebaju, ali nisu ih mogli zaposliti upravo zbog ovih procedura”, kaže v. d. direktora Službe za zapošljavanje USK‑a Nermin Imširović.

Ispričao nam je da nije upoznat s tim da neko od migranata radi na crno. To je u Krajini vrlo rizično jer komšije odmah prijavljuju. Kaže da zna za slučaj iz komšiluka gdje se jedan migrant svaki dan vrtio oko lokalne vulkanizerske radnje. Naposljetku, pitao je vlasnika da pomaže u radnji, čisti itd., ali nije htio da primi novac. Rekao je vlasniku da ono što bi mu platio čuva kod sebe, pa da mu da ako zatreba porodici ili ako krene preko granice.

Prema njegovim riječima, informacija da migranti otvaraju restorane i prodavnice u Bihaću nije tačna. To rade ljudi koji imaju uredne dokumente i boravišne dozvole. Vlasnik indijskog restorana u Bihaću sada ima problem jer naši radnici koje može zaposliti ne znaju kuhati indijska jela, a migrante koji to znaju ne može zaposliti.

Dakle, s jedne strane imamo građane Bosne i Hercegovine koji odlaze da rade u Njemačku, Sloveniju, Hrvatsku, zbog čega poslodavci ostaju bez radne snage, a s druge imamo radnu snagu koja je sama došla, ali zbog procedura ih ne možemo uvesti na tržište rada.

KOMENTARI:
Loading...