Slobodno ga se može nazvati spomenikom ljudskoj genijalnosti i gluposti istovremeno, ali odmah potom priznati činjenica da bivši vojni kompleks Željava podno Plješivice na samoj granici Republike Hrvatske, s Likom na jednoj, a Bihaćem na drugoj strani, bez daha ostavlja i danas, iako devastiran, kada ga se s jedne od pet dugih pisti gleda u neki od četiri fascinantna tunelska ulaza koji vode u njegovu utrobu u brdu. Kodno ime mu je “Objekt 505”, zvali su ga i Klek, iako je u javnosti nekako zaživio samo kao Bihaćki aerodrom.

Glavni konstruktor Dragoslav Sobotka njegovu je vrijednost svojevremeno procijenio na osam milijardi dolara, no kada bi se ona mjerila u današnjim vrijednostima svakako bi trebalo nadodati još nekoliko milijardi. Svejedno, bio je to najskuplji i najveći projekt Titove Jugoslavije. Nakon 13 godina betoniranja podzemnog kompleksa koji je uključivao tunele duge barem 3500 metara, široke 20 i visoke osam metara u obliku slova M te vanjskih pista, u funkciju je pušten 1968. godine.

U njegove galerije moglo je stati 120 zrakoplova s njihovim posadama i kompletnom logistikom. Baza je mogla izdržati udar atomske bombe od 20 kilotona. Imali su vlastite izvore vode i struje, te velike zalihe goriva, hrane i svega što im je omogućavalo da bez problema prežive 30 dana bez da pomole glavu van utvrde. Raspadom države te izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini srpski vojni vrh ga je minirao i 16. svibnja 1992. godine u 5.30 sati s 56 tona eksploziva raspoređenih po tunelima i na svakih sedamdesetak metara po pistama.

Bjegovi hrvatskih pilota

Osim za povjesničare bivše države, ova je baza jednako dragocjena i za njihove kolege koji se bave periodom Domovinskog rata. Sa Željave je u više navrata djelovala avijacija tadašnje JNA, stavljajući se dakako, na stranu pobunjenih Srba. Već u kolovozu 1990. godine presreli su helikoptere MUP-a koji su bili krenuli prema Kninu smiriti balvan revoluciju. Godinu kasnije u rujnu uzletjeli su kako bi raketirali televizijski odašiljač na Sljemenu, a mjesec kasnije i Banske dvore u namjeri da izvrše atentat na tadašnjeg predsjednika Tuđmana. Šok europske javnosti izazvan je rušenjem promatračke misije EU u čijem helikopteru su se nalazili talijanski i francuski promatrači.

Velik je broj pilota koji su služili na Željavi u bivšoj državi, a onda prešli na hrvatsku stranu te se pridružili HRZ-u, ili čak sudjelovali u njegovom osnivanju. Najpoznatiji je pokojni Rudolf Perešin, koji je u listopadu 1991. godine MIG-om 21 kojim je trebao nadzirati povlačenje JNA iz Slovenije produžio do austrijskog Klagenfurta, tamo se prizemljio te stavio na raspolaganje obrani Hrvatske od njegovih dotadašnjih kolega. Poginuo je u svibnju 1995. godine u akciji Bljesak. Sličan podvig u veljači 1992. godine napravio je pilot Danijel Borović koji se digao sa Željave, a onda po nemogućim meteorološkim uvjetima u noći spustio na pistu aerodroma u Puli. Nakon njega su to napravili Ivan Selak koji je sletio u Zagreb te Ivica Ivandić koji je sletio u Split. Tako je HRZ dobio svoje prve ratne zrakoplove MIG-21.

Od rata je baza Željava samo hrpa betona u brdu koju još uvijek brane uokolo razasuta minska polja. Ali, kompleks nije izgubio ni malo na svojoj mističnosti, koja kao da raste sada kada se tuneli fizički ne mogu u potpunosti istražiti zbog brojih opasnosti, od one od urušavanja betona do visoke koncentracije otrovnih spojeva polikloriranih bifenila te radioaktivnog americija. Zanimljivo je da su se tek nakon rata počele provlačiti teze da je “Objekt 505” bio puno više od običnog vojnog aerodroma te se čak spominjalo da se tu razvijao jugoslavenski svemirski ali i nuklearni program, a te teorije žive iako su ih demantirali ondašnji suvremenici kompleksa.

Jednako tako, maštovite su teorije kojim bi sve svrhama kompleks mogao poslužiti u budućnosti. od one da bi to bilo sjajno uzgajalište šampinjona, do one da bi mogao poslužiti Amerikancima kao Balkanska baza, pa čak i zastrašujućih da bi bilo idealno za odlaganje nuklearnog otpada. Bivši predsjednik Ivo Josipović je s kolegom Bakirom Izetbegovićem, tada članom Predsjedništva BiH, o Željavi je razgovarao kao idealnoj zajedničkoj cargo luci na kojoj bi moglo raditi na tisuće ljudi iz obje države, ali je bilo kakvo planiranje ohladila svota od više od dvije milijarde dolara, koliko bi u tako nešto prvo trebalo investirati. I na kraju nova krajnost – turizam. No, ona ima itekako smisla, pa nije samo ostala u nekim imaginarnim planovima, već je stavljena na papir.

Valja podsjetiti da je Plješivica s hrvatske strane naslonjena na Plitvička jezera, a s bosanske na prekrasnu Unu. Ne samo neuređena, već i opasna kakva danas jest, Željava je svejedno pravi mamac za pustolovne turiste iz čitave Europe, koji ne samo da voze po njenim pistama, već ulaze u njezine tunele, usprkos realnoj opasnosti od mina, ali i od hrvatske policija čiji pripadnici kontroliraju svaki pedalj terene, ne zbog turista, već migranata, čiji ruta prolazi točno preko aero baze.

Republika Hrvatska, odnosno MORH, nema nikakvih interesa za ovaj objekt, uostalom i ne može ga planirati u neke vojne svrhe jer je preblizu granici. Na sličan način razmišljaju i bosanske federalne vlasti, no oni su se svojega problema riješili tako da su upravljanje na svojem dijelu baze prenijeli na Grad Bihać. Lokalne uprave dviju države imaju itekako jasne vizije što sa Željavom, kako bihaćki gradonačelnik Šuhret Fazlić, tako i njegov kolega s druge strane brda, načelnik Korenice Ante Kovač.

Obojica smatraju da kompleks ima sjajnu turističku perspektivu. Kovač nam kaže da je njegov tim razradio idejni projekt Željave kao svojevrsnog hladnoratovskog muzeja. Planovi nadilaze financijske mogućnosti Općine za njegovu realizaciju, pa ga je predložio ministrici regionalnog razvoja i EU fondova Gabrijeli Žalac, pa očekuje njezin uzvratni poziv jer ju je prezentacija oduševila. Smatra da Željava ima toliki potencijal da bi jednoga dana lako mogli turisti pričati o Plitvicama koje se nalaze pored Željave, a ne obrnuto, kako je danas i kako je logično.

قالب وردپرس

KOMENTARI:
Loading...