Znate ono kada se desi hemija. Upravo se to desilo sa mnom i novinarstvom. Volimo se iskreno, duboko, strastveno, kaže Cerić. Kada kasno poslijepodne posao privede kraju, okružena je najdražima. Tada je majka, kćerka, sestra, prijatelj, putnik, umjereni hedonista…

Nikad nije kucala ni na jedna vrata. Sama su joj se, kaže otvarala… Prvo u Radio Bihaću i tamošnjoj kantonalnoj televiziji, potom u Radiju, a onda i na Televiziji BiH. Osjetila je kako je to raditi i na RTVFBiH, a trenutno je uposlena na BHT1.

Tako govori Elvira Cerić, svima dobro poznato televizijsko lice iz grada na Uni.

U novinarstvu je, na različite načine, cijeli život. Govori nam kako postoji nevidljiva, uglavnom neobjašnjiva sila, koja je spaja s ovim pozivom.

– Znate ono kada se desi hemija… Upravo se to desilo sa mnom i novinarstvom. Volimo se iskreno, duboko, strastveno, godinama. Nikada ne bih mogla raditi nešto što ne volim.

Astronauti u svemiru

O tome kako je biti dopisnik pokušava objasniti na sebi svojstven način.

– Fantastično! Kao da smo astronauti u svemiru. Svaki dan istražujemo, otkrivamo nešto novo, potvrđujemo ono staro, završavamo zadatke daleko od baze, ali s njom smo na vezi 24 sata dnevno.

Novinarstvo i novinare ne dijeli na one u Sarajevu, Bihaću, Tuzli, Londonu… Važno je kaže, biti profesionalan, pošten, moralan, saslušati obje strane i prenijeti ih gledaocima onako kako su ljudi kazali.

– Novinarstvo je jedinstvena sila, bez granica u prostoru i vremenskih odrednica, a novinari moraju biti snažni, u svakom smislu te riječi. Među mojim kolegama nisu samozvani novinari i umišljene veličine. Oni su pravi profesionalci i veliki ljudi.

Ljubav koju je naučila poklanjati onome što radi, a koja je tako vidljiva, Elvira zahvaljuje ocu. On joj je, kaže, najveći životni učitelj. Još kao dijete je pratila šta radi, divila mu se i bila ponosna što joj je od svih ljudi na svijetu baš on otac.

– Tata je redovno čitao “Globus”, a onda sam počela i ja. A “Globus” je objavljivao kolumne Tanje Torbarina. Bile su pitke i lako razumljive. Torbarina je, po meni, utjecala na stvaranje novog vala pisane riječi, mnogi su željeli biti kao ona, u jednom trenutku i ja. Ali, ubrzo sam shvatila da su cinizam, crni humor, isprekidane rečenice, s ciljem naglašavanja dramatike, samo Tanjine, te da svaki čovjek treba biti ustvari ono što jeste, sam izgraditi svoj pravac i stil. Biti i ostati svoj – to je u vremenu u kojem živimo najveći uspjeh.

Kada kasno poslijepodne posao privede kraju, okružena je najdražima. Tada je majka, kćerka, sestra, prijatelj, putnik, umjereni hedonista…

Da li dan trpi zbog noći, ili noć zbog proteklog dana? Važno je, odgovara nam, da se ne isprepliću i ne utječu jedno na drugo. Pronašla je recept, po kome je otkriva nam, vješto uskladila porodicu i posao. Nađe vremena i za kućnog ljubimca Baka.

– Neko će možda reći da se hvalim, ali ja sam uistinu zadovoljna životom. Moj posao i moj privatni život su bajka koju živim.

Dijete svijeta

Ne priznaje granice, podjele, osjeća se kao dijete svijeta, ali to nipošto ne umanjuje njenu ljubav prema rodnom gradu, domovini i ne zatvara u bilo kakve okvire.

– Gotovo svaki slobodan dan provedem van granica BiH. Nije mi teško voziti stotinama kilometara kako bih udahnula morski ili planinski zrak, probala dobru hranu, pogledala predstavu, izložbu, uživala u koncertu, družila se s dragim ljudima…

Previše organizirana, odgovorna, ozbiljna. Tako je doživljavaju ljudi iz okoline. Razumije da to možda nekoga i nervira, ali ona to smatra svojim vrlinama.

Voli biti u društvu pokretača, poštenih, sretnih i civiliziranih ljudi.

– Nelagodno se osjećam okružena onima koji žive tuđe živote. Volim ljude koji ti, i bez energetskih pića, daju krila – kaže Elvira Cerić.

Milovala tigra, spašavala medvjede

U dugogodišnjem radu ne sjeća se gafova, nekih velikih greški. Možda je za to zaslužan Elvirin stav prema poslu – studiozno pripremanje i konstantni rad.

– Bilo je manjih lapsusa, koje gledalac obično ne primjećuje. Ja jesam, ali nikada nisam očajavala, niti sam mislila da zbog njih manje vrijedim. Na njima sam učila. U ovom poslu najvažnije je naučiti – zaboraviti. Izbrisati iz sjećanja sve što je ružno, sivo, opterećujuće i pamtiti samo lijepo. Jer, sve će ovo sutra biti jučer! A ja se sjećam da sam jučer milovala tigra, spašavala medvjede, razgovarala sa djecom, penzionerima, poljoprivrednicima, predsjednicima…

KOMENTARI:
Loading...