Povodom skorašnjih dešavanja u našem gradu, ali i u cijeloj BiH gdje tinejdžeri sve više kradu, uništavaju imovinu, podmeću požare, siluju pa i ubijaju, pitali smo se šta nam se to dešava sa mladima, a odgovor smo potražili na Odjelu Neuropsihijatrije Kantonalne bolnice “Dr. Irfan Ljubijankić” gdje smo razgovarali sa specijalisticom kliničke psihologije dr.sci. Vildanom Aziraj-Smajić.

“Na pitanje kako uopće prepoznamo da je jedan tinejdžer delikventan?” odgovorila je dr.sci. Aziraj-Smajić.

“Tek kada neko ozbiljno bude oštećen ili povrijeđen ili u najdrastičnim slučajevima i ubijen. Činjenica je da okolina pravovremeno ne prepoznaje ni znakove nasilja. Kada to neko i prepozna taj prebacuje odgovornost na nekog drugog, jer prvenstveno imamo potrebu zaštititi sebe. Izbjegavamo se izlagati i zamjerati s nekim, jer se osjećamo nezaštićenima. Razlog za takvo ponašanje jeste percepcija društva koje nam ne pruža adekvatnu zaštitu i sigurnost, već reakcija često izostaje ili je suprotna od očekivane. Na taj način naš socijalni kontekst potiče i održava pojavu nasilja i delikventnog ponašanja. Od maloljetnika sklonih kriminogenom ponašanju može se čuti rečenica tipa “pa šta ako sam to uradio/la, šta mi mogu, imam samo 16 godina i ne mogu zakonski odgovarati..ne može mi niko ništa”. Najčešće se radi o maloljetnicima koji su emocionalno i socijalno nezreli, nedovoljno razvijene sposobnosti za suosjećanje s drugima, impulzivni, nesposobni kontrolirati svoju ljutnju, hostilni, nasilni, nesposobni uspostavljati i održavati stabilne međuljudske odnose, te onima koji su često skloni zloupotrebi psihoaktivnih supstanci. U našoj državi se nisu stvorili uvjeti za njihovu rehabilitaciju i resocijalizaciju, te nema odgojno-popravnih ustanova za maloljetnike koji krše zakonske propise. Postojanjem i provođenjem adekvatnih sankcija takvi maloljetnici bi s vremenom mogli spoznati da za delikventno ponašanje kazna neće izostati, a s druge strane žrtvama njihovog ponašanja bi to bila poruka da će biti zaštićene.

U posljednje vrijeme roditelji sve više teže popustljivom odgoju, “osposobljavanju” i boljem prilagođavanju djece na funkcioniranje u društvu u kojem živimo. Upravo na taj način dolazimo u jednu vrstu začaranog kruga. Danas smo u situaciji kad se kao roditelji bojimo odgajati dijete koje će slijediti pravila i granice, koji će poštovati i pokoravati se autoritetu (roditelju, učitelju), a čiju ulogu kasnije preuzimaju druge institucije u državi (policija, tužilaštvo).

Stoga od najranije dobi odgoj djece bi se trebao temeljiti na nagradama i kaznama za poželjno i nepoželjno ponašanje. Jedna od elementarnih odrednica u odgoju jeste jasno uspostavljanje granica u ponašanju, pri čemu reći djetetu “Ne” istovremeno ne znači uskraćivanje ljubavi, pažnje i podrške već razlikovanje njegovih stvarnih potreba od želja. Samim tim vidimo da su sva ova nemila dešavanja dijelom i odraz stanja u našim porodicama gdje roditelji ne preuzimaju adekvatnu odgovornost za odgoj svoje djece, a koja dalje ne razvijaju sposobnost za preuzimanje odgovornosti za sopstvena ponašanja. Moramo znati da nije pravilo da ovakva djeca završe kao maloljetni delikventi već neki od njih mogu izgraditi vrlo uspješne karijere i kao takvi biti glavna karika u lancu državnog sistema u kojem kasnije neće imati potrebu da išta mijenjaju s obzirom da je sve već ionako napravljeno prema njihovim mjerilima. ”

Zahvaljujemo se na razgovoru dr.sci. Aziraj-Smajic

KOMENTARI:
Loading...