VIDEO / Privatni zatvor Pabla Eskobara: Bolje mu bilo nego na slobodi

Jedna od brojnih stvari u kojoj je ozloglašeni Pablo Eskobar bio odličan bilo je pregovaranje. U njegovoj biografiji punoj krvi, ubistava i novca za koji ni on sam nije znao koliko ga ima jedan se podatak posebno ističe.

Eskobar je uspio nagovoriti kolumbijsku vladu da mu dozvole boravak u zatvoru koji je sam izgradio i u kojem su vladala njegova pravila.

Zatvor nazvan “La Cathedral” imao je fudbalsko igralište, gigantsku kuću za lutke, bar, đakuzi, pa čak i vodopad.

Ono što mnogim zločincima zvuči kao bajka, Eskobar je dobio bez previše muke. Na vrhuncu svoje trgovine s drogom, Eskobar je doslovno živio kao nacionalni heroj, kolumbijski Robin Hud koga su brojne siromašne kolumbijske porodice slavile kao sveca.

Ipak, nakon ubistva Luisa Karlosa Galjana, vlast Cezara Gavirije morala je da preduzme nešto protiv Eskobara i njegovog kartela koji je po ulicama Medeljina ostavljao leševe i imovinu uništenu bombaškim napadima. Najveća prijetnja za medeljinski kartel bio je sporazum između SAD-a i Kolumbije o izručenju kriminalaca, zbog kojeg je Eskobaru nad glavom visila vrlo velika mogućnost da bude izručen u Ameriku, gdje nisu nimalo bili oduševljeni njegovim ‘robinhudovskim’ imidžom.

Eskobaru nije bilo ni na kraj pameti da se prepusti i svoju predaju vlastima u domovinu je odgodio tako što je krenuo u pravi rat s vladom, te je postao narko terorista. Najteži zločin koju mu se stavlja na teret je podmetanje bombe na letu “Avianca” 27. novembra 1989. godine, u kojem je 110 nevinih putnika izgubilo život. To je trebalo da bude atentat na predsjednika Gaviriu, koji je trebalo da bude na letu ali propustio ga je zbog upozorenja američke DEA.

Svejedno, Gaviria je primio Eskobarovu poruku, a Kolumbijci su se našli između krvavog rata vlade i kartela. Eskobar je postao najomraženija osoba u Kolumbiji i bio je to trenutak kada je morao nešto da učini, pa je počeo pregovarati. Od vlade je u zamjenu za odlazak u zatvor tražio ukidanje sporazuma o izručenju, te je postavio uslov da će zatvor u koji će ići biti zatvor koji će sam napraviti, imaće vlastite čuvare, bez policije oko imanja i vrijediće njegova pravila.

Zatvor je napravljen na imanju koje se prostiralo na tri kilometra. To je bio najbolji mogući izlaz iz nepovoljne situacije za Eskobara, koji se nalazio u svojevrsnoj krizi – izgubio je u ratu Los Pepesima i kartelom Kali, a prijetio mu je atentat u kojem je nedugo prije toga poginuo rođak, dok je Eskobarova kćerka Manuela bila ranjena.

Nakon šest mjeseci tajnih pregovora kolumbijska vlada je, kako bi izbjegla nacionalnu sramotu, pristala da igra po pravilima “El patronea”. Eskobar je tako izgradio vlastiti zatvor i nazvao ga “La Cathedral”, ne zbog vjerske konotacije, već zbog grandioznosti imanja. Nezvanično su zatvor nazivali i “Klub Medeljin” i “Hotel Eskobar”, a smjestio se na vrhovima planine koje je Eskobar posjećivao kao dijete. Budući je bio jako blizak s porodicom, izabrao je lokaciju gdje su mu doslovno bili “na vidjelu” uz pomoć postavljenog teleskopa.

Ulazak u vlastiti zatvor bilo je krajnje rješenje za Eskobara – bio je zaštićen od mogućih ubica i od izručenja. Jedna od njegovi slavnih parola bila je “Bolje u kolumbijskom grobu nego u američkom zatvoru”.

Njegov je zatvor bio daleko od tog pojma – s vodenim krevetom, kućnim kinom, diskotekom, kućom za lutke za njegovu kćerku, velikim barom… Svake druge sedmice kamioni su dostavljali potrepštine za Gazdu i njegove čuvare. Ali, često su dovozili i prostitutke čije su usluge čuvari koristili, a Eskobara je nekoliko dana u sedmici posjećivala porodica, prijatelji, partneri, pa čak i profesionalni fudbaleri. Bio je domaćin raskošnih zabava u zatvoru na kojima se posluživao viski i kokain, a naravno da je nastavio da krijumčari drogu u SAD. Kolumbijske vlasti na to su “žmirile”.

Ipak, dogovor se raspao nakon što je Eskobar u zatvor doveo četvoricu svojih ‘poručnika’ kako bi ih ispitivao, mučio i na kraju ubio. Tada su vlasti odlučile da ga presele u standardan zatvor.

U junu 1992. godine, nakon služenja jedne godine i jednog mjeseca, Eskobar je opet bio u bijegu koji je potrajao sve do 2. novembra 1993. godine, kada je ubijen od strane kolumbijske Nacionalne policije.