Da se podsjetimo, ratni bubnjevi za agresiju na Irak bili su zaglušujući, a od Turske se (opet) tražilo da bude odskočna daska za invaziju. Poštujući kako volju građana (najmanje izmjereno bilo je 96% protiv bilo kakvog turskog učešća u agresiji na Irak) tako i predizborno obećanje, turski parlament odbio je dati dozvolu američkoj armiji da s turske teritorije organizira sjeverni front. Situacija se pokazala kao veoma neprijatna za Donalda Ramsfelda, tadašnjeg američkog sekretara odbrane, koji je već iskrcao dio trupa u Iskenderunu, računajući da je glasanje u parlamentu formalnost.

Lijepu ilustraciju šta o demokratiji zapravo misle oni koji su bili uvjereni da je mogu izvoziti metodom agresije i okupacije pružio je Pol Volfovic, Ramsfeldov zamjenik. Njegova reakcija na tursku odluku bila je: „Turska vojska nije obavila svoj zadatak“. Izjava nije ostavljala nimalo prostora za drugačije tumačenje – vojsci je bio zadatak obezbijediti da se volja većine ne sprovede.

Klijent-država

To je bio samo prvi znak. Razlike u pristupu spoljnopolitičkim pitanjima između SAD-a i Turske dosta iskreno i efektno opisuje bivši zvaničnik CIA-e (i promoter Gülenovovog pokreta) Graham Fuller u knjizi Turska i Arapsko proljeće, Vođstvo na Bliskom istoku: „Kako je proticala prva decenija 21. vijeka postajalo je sve jasnije da su razlike između SAD-a i Turske duboke. (…) Gdje je Turska htjela pregovore – Washington je htio vojno rješenje, gdje je Turska željela dijalog – Washington je bio za presjecanje odnosa i nametanje sankcija, gdje je Turska dala prednost stabilnosti – Washington je htio nasilnu promjenu, gdje je Turska htjela pritisak na Izrael da pristane na palestinsku državu – Washington je štitio beskompromisnu poziciju Izraela, kada je Turska vjerovala da značajni islamistički pokret treba uključiti u politički dijalog – Washington ih je težio uništiti ili eliminirati s političkog terena. Sve ove američke politike ugrožavale su direktno turske nacionalne interese – ekonomske, političke i geopolitičke – unutrašnje i spoljašnje“.

Kažem prilično iskreno, jer bivši funkcioner CIA-e bez okolišanja piše da bi zarad harmonije sa SAD-om Turska morala raditi u korist sopstvene štete. Ništa se manje ne očekuje od klijent-države i ne treba imati nikakvih iluzija da je Washingtonu drago što ubrzano gubi poluge kojima može vući turske konce te da neće preduzimati akcije u cilju njihovog ponovnog osvajanja.

Događaj koji mnogi posmatrači, pa i u samoj Turskoj, uzimaju kao prekretnicu, dok ga ja vidim kao simptom, jeste čuveni Uan minit (One minute) šou Recepa Tayyipa Erdoğana na debati o Gazi na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu 29. januara 2009. Oko 1400 izraelskih leševa izmasakriranih bjesomučnim bombardiranjem nije se još ni ohladilo, a Simon Perez imao je napad hucpaha (Hucpah – u originalu se piše chutzpah. Riječ je jidiša koja se najčešće prevodi kao besramno ponašanje, hrabri bezobrazluk. Međutim, za njeno potpuno shvatanje najbolji je sljedeći opis – hucpah je kada hladnokrvni ubica svojih roditelja traži na sudu da bude pošteđen ili lakše kažnjen zato što je siroče), kojim je Izrael zapravo predstavio kao nevinu i bespomoćnu žrtvu. Ta je tirada trebala okončati panel, ali je Erdoğan insistirao na replici u kojoj je u suštini rekao Perezu da su Izraelci umješne ubice i dramatično napustio scenu i Davos da se u njega nikad ne vrati.
Moralo je doći do kolizije između Turske i Izraela. Turska se izvlačila iz armijskog tutorstva, da tako kažem – civilinizirala se, dok je Izrael bio i ostao najmilitariziranije društvo na svijetu. Tradicionalno dobri odnosi Turske i Izraela bili su dobri odnosi između oficira, ne i društva, a mislim da je nepotrebno objašnjavati zašto.

„Postmoderni puč“

Iako je učinjeno sve da se uzročno-posljedične veze pokidaju ili zamagle, pažljivom posmatraču ne može promaći doprinos Erdoğana lično, i uopće Turske, u promjeni globalne percepcije Izraela i diskursa o njemu. (Godinu dana poslije Davosa desila se Gaza flotila, odnosno masakr nenaoružanih mirovnih aktivista.)

Činjenica da je Erdoğan 2011. bio daleko najpopularniji lider u regionu jeste samo doprinijela da postane meta. Prvi novinski članci o navodnom porastu Erdoğanove autoritarnosti krenuli su nekako baš te godine, poslije izbora na kojima je Partija pravde i razvoja (AKP) osvojila 49.83% glasova.

Poslije tih izbora dolazi do diskretnog, javnosti u to vrijeme još nevidljivog, razlaza s Fethullahom Gülenom, penzioniranim imamom koji inspirira (čitaj: čvrstom rukom upravlja) imperijom škola u svijetu, a u Turskoj i medijskom imperijom. Gülen živi u Pensilvaniji, SAD, gdje je u dobrovoljnom izgnanstvu od 1999. Naime, te je godine protiv njega podignuta optužnica da radi na podrivanju sekularnosti Turske infiltriranjem svojih sljedbenika u institucije sistema. S obzirom da je to bilo samo dvije godine od tzv. postmodernog puča, kojim je zbačena koaliciona vlada Necmettina Erbakana i Tansua Çilera, a poslije kojeg je represija prema tradicionalnim i religioznim segmentima društva dostigla neslućeni nivo, takva optužba mogla se vidjeti kao politički progon neutemeljen u stvarnosti. Godine 2006. optužnica protiv Gülena odbačena je i on se nesmetano mogao vratiti u zemlju, ali to nije učinio.

Sukob koji je dugo kiptio ispod površine izbio je na površinu punom snagom poslije pokušaja pravosudnog državnog udara. 17. i 25. decembra 2013. – po tri vrlo sumnjive istrage, kako po proceduri tako po rezultatima, pokušano je da se vlada dovede u vezu s korupcijom, odnosno optuži za korupciju. Naime, istrage su vodile istražne sudije bliske Gülenovom pokretu, a njegova medijska imperija nastojala je izmanipulirati percepciju događaja kao da je korupcija u vrhu više nego jasna i dokazana, i sve što vlada radi jeste šutnuti skandal pod tepih.

Ispostavlja se da ona optužnica iz 1999. i nije bila bez razloga i da postoji čitava mreža ljudi u policiji i pravosuđu koja je lojalna prije svega Gülenu. Paralelna struktura, kako se to naziva u ovdašnjoj štampi.

Zatvaranje kruga

Ova digresija, kojom sam sa spoljnjeg skočio na unutrašnji plan, bila je potrebna radi objašnjavanja šta i ko su oruđa destabilizacije Turske u posljednjim dvjema godinama. Naime, pomenuti prvi tekstovi o navodnom porastu Erdoğanove autoritarnosti ugledali su prvo svjetlost dana u Gülenovoj medijskoj imperiji, da bi teza bila preuzeta u stranim medijima. Kako često biva u takvim situacijama, nikakvi se dokazi za tezu ne pružaju. Nepažljivi čitalac / gledalac propustit će da primijeti očiglednu činjenicu da se radi samo o etiketi.

Dakle, na spoljnopolitičkom je planu Turska napravila prve korake na putu od klijent-države ka državi koja za prioritet ima sopstvene interese. To je sasvim dovoljno da unervozi Washington, London, Berlin i Bruxelles, te da ako ima mogućnosti rado će pomoći promjeni režima. S unutrašnje se strane sve vrti oko dvije međusobno povezane stvari – novog, civilnog ustava i mira na jugoistoku zemlje. To čini staru elitu nervoznom. Onu koja se smatravlasnikom Turske i kad god joj je to vlasništvo izmicalo mogla je računati na nepolitičke igrače (vojsku) da joj ga vrate nepolitičkim sredstvima (pučevima).

Sve pozitivne promjene koje su na Zapadu hvaljene u periodu od 2002. do 2010/11., a osporavane u posljednjih četiri-pet godina (bez da se išta fundamentalno promijenilo nije) jesu relativno krhke. Strani komentatori obično zaboravljaju naglasiti da je još uvijek važeći ustav pisala vojna hunta poslije posljednjeg krvavog puča (1980), da ga je pisala po svojoj mjeri i da, koliko je god on amendiran, ne može biti osnova za demokratsko društvo.

Tu se zatvara krug kao i vjekovna paradigma ne samo Turske nego i regiona. Zapad preferira diktatorske, poslušne režime od manje poslušne demokratije. Turska je razmontirala fasadu demokratije i napravila prve korake u sopstvenom interesu. To je jako opasan presedan. Neće se štedjeti sredstva niti biti jako probirljiv glede saveznika da se taj eksperiment što prije završi.

KOMENTARI:
Loading...