Možda vam se tako ne čini, ali rezultati parlamentarnih izbora u Srbiji su najbolji mogući rezultati u kojima Srpska napredna stranka osvaja najveći broj glasova. Nije ih očekivao ni Vučić sam. Zašto?

Njihova pobjeda je bila neminovnost. Situacija u kojoj će vladati sami, vjerovatno uz pomoć vjerne Socijalističke partije Srbije (SPS) i Ivice Dačića, a u kojoj će opoziciju glumiti samo Srpska patriotska stranka (SPAS) Aleksandra Šapića, noćna je mora SNS-a. Apsolutna vlast, apsolutna odgovornost, grafit je koji već neko vrijeme isplivava na nekom od beogradskih zidova – i to je upravo to, piše Inforadar.

Srbija je zemlja u kojoj non-stop traje politička, predizborna kampanja. Bilo je tako i prije Vučićeva vakta, a otkako se on popeo na politički pijadestal sve je podignuto na viši nivo. Njegova opsesija podrškom koju ima u javnosti poznata je još iz doba dok je bio Šešeljev mali od palube u Srpskoj radikalnoj stranci, koja prvi put od svog postojanja ostaje van parlamenta.

VUČIĆEVI PROTIVNICI POTUČENI I UNIŠTENI

I kad je bilo potrebe za dodatnim potvrđivanjem, znao je raspuštati parlament i vladu i sazivati prijevremene izbore. A onda je našao drugi način. Mjesto predsjednika vlade odlučio je prepustiti marioneti, a on će biti predsjednik. Tako može sebe testirati svake dvije godine. A može testirati i političke protivnike. Može mu se. Posebno sa ovakvim protivnicima.

Rezultati ovih izbora dobri su i u tom smislu. Politički protivnici su potučeni, uništeni i rijetki će opstati. Prostor je to u kojem konačno može da nikne jedna nova politička, opoziciona scena, jer ova kakva je do sada bila možda je i najveća snaga samog Aleksandra Vučića.

Dobar dio opozicije prošle zime krenuo je u proteste širom gradova Srbije, podstaknuti napadom na Borka Stefanovića, nekadašnjeg člana Demokratske stranke, nekadašnjeg pregovarača Beograda sa predstavnicima Kosova.

Stop krvavim košuljama, bila je poruka prvih protesta. Poruka je to bila upućena Aleksandru Vučiću i njegovim batinašima, a profilisali su se i konkretniji zahtjevi vezani za izborni sistem, za medije, itd. Odgovor je bio: „I da vas je pet miliona, nijedan zahtev neću da vam ispunim, pobedite me na izborima!“

I onda je krenulo da se kotrlja. Svake subote. Jedan od pet miliona postao je glavni moto protesta koji su se širili po gradovima, ali koji su imali širok spektar pristalica – od krajnje desnice koju su predvodili Boško Obradović i Dveri, pa do ljevice predvođene momcima i djevojkama koji su se borili za krov nad glavom, za prava radnika i radnica. Svi su našli svoju nišu kroz koju su mogli proturiti svoje zahtjeve i pokazati nezadovoljstvo koje je bilo ogromno.

Ali od samog početka neke stvari su ukazivale da bi ovaj bunt mogao skrenuti. Na jednom od prvih skupova kao govornici su bili predviđeni Mirjana Karanović i Dule Vujošević. Onom tvrdom desnom krilu je to zasmetalo jer im njihovi stavovi nisu bili bliski – od podrške LGBT populaciji, jugoslovenstva, ljevičarstva… I organizatori su popustili. Ta greška se kasnije vratila na naplatu. Nakon Mire i Duleta protjerane su prvo spomenute ljevičarske struje, da bi zatim kontrolu nad protestom preuzeli lideri Saveza za Srbiju, nudeći prisutnima tzv. „sporazum sa narodom“.

I puno je tu problema i nedefinisanoga bilo od samog početka, ali kao najveći treba izdvojiti činjenicu da su jasno nezadovoljstvo velikog dela građana pokušali kapitalizirati lideri opozicionih stranaka. Ovim su pokušali sebi udahnuti život, ali uzalud. Mrtvi konji se ne kuju, već raskivaju.

A Aleksandar Vučić sve to gleda i pušta. Mudro ćuti, tu i tamo ih prozove jer lakše je kad imaš na koga prstom da upreš. Ćuti jer zna da nisu takvi kakvi jesu ne bi on nikad došao na vlast.

قالب وردپرس

Komentari: