Njemački ministar poljoprivrede Kristijan Šmit (Christian Schmidt) zalaže se da se ukine odredba preporučenog roka trajanja na proizvodima. Njegovo obrazloženje je da to zapravo nije rok upotrebe, a Nijemci ionako bacaju u smeće prava brda hrane.

Zdravlje potrošača

Svaki od oko 80 miliona građana Njemačke godišnje baci u đubre 82 kilograma prehrambenih namirnica – dakle više od šest i po miliona tona.

Po pravilu, samo malo toga zaista je pokvareno i prošao mu je rok upotrebe nakon kojeg ti proizvodi mogu da budu opasni po zdravlje potrošača.

Čest je, dakle, slučaj da u smeću završe proizvodi kojima je tek istekao rok koji je označen kao „preporučen rok upotrebe“.

To je zapravo prilično elastičan pojam: do tog datuma proizvođač garantuje da će proizvod imati osobine koje bi trebalo da ima što se tiče ukusa, mirisa, boje, konzistencije i hranjive vrijednosti.

Nakon tog datuma, vrlo je vjerovatno da će proizvod zadržati ta svojstva i možda će još dugo proći dok se proizvod zaista ne pokvari.

Pokazalo se da su proizvođači prilično „štedljivi“ u tim, preporučenim datumima zbog toga što računaju da će, ako potrošač baci proizvod dok je možda još dobar, on najverovatnije nakon toga jednostavno da kupi – novi.

Rezultat je gomila bačene hrane. To je njemačkog ministra navelo da pokrene inicijativu o ukidanju oznake „preporučenog roka upotrebe“.

“Masovno bacamo dobre namirnice zato što su proizvođači postavili prevelike bezbjednosne razmake do roka kada se proizvod kvari“, izjavio je ministar Šmit za medijsku grupu „Funke“.

Gomile namirnica bacaju se u smeće iako su još jestive i njihovo konzumiranje ne ugrožava zdravlje

Čip na pakovanju

Takav preporučen rok upotrebe u Njemačkoj je uveden još prije više od trideset godina i on samo u rijetkim slučajevima zaista ima smisla.

To je slučaj naročito kod nekih pekarskih proizvoda, poput krekera ili dvopeka – oni će možda biti jestivi i godinama nakon isteka roka, ali možda više neće biti onako krckavi kakvi su bili nakon što su napustili fabriku.

Kod nekih proizvoda „preporučen rok“ jedva da ima smisla: podmorski arheolozi našli su amfore iz antičkog doba sa vinom ili maslinovim uljem – to doduše nije bila baš neka poslastica, ali nije bilo ni otrovno. Kod nekih proizvoda to je zaista potpuno besmisleno – kod šećera ili soli, „preporučen rok“ već je ukinut.

Naravno da ministar Šmit koji je na čelu ministarstva čije je puno ime Ministarstvo za ishranu i poljoprivredu i u čijem sastavu je i nezavisni Ured za zaštitu potrošača i bezbjednost ishrane, ne želi da time njemačkim potrošačima nameće štetne ili pokvarene proizvode.

On se zalaže da se takve oznake o trajnosti proizvoda zamjene „inteligentnim pakovanjima“ kakva su već odavno dostupna.

“U pakovanja kao što su čaše za jogurt može da se ugradi čip“, objašnjava ministar.

Taj čip može da mjeri kako se sadržaj proizvoda mijenja iz dana u dan. Može, na primjer, da se postavi skala u boji od zelene do crvene i svaki potrošač može sam da odluči do koje nijanse želi da konzumira proizvod.

Čipovima na pakovanju jogurta ili drugih namirnica efikasnije bi se koristila hrana, uvjeren je njemački ministar

Pitanje novca

Isto tako i kod pakovanog mesa proizvođači eksperimentišu sa naljepnicama koje mijenjaju boju ako se u proizvodu javljaju hemijska jedinjenja koja ukazuju na to da je meso pokvareno.

Već po boji te naljepnice potrošač može da vidi da li to meso može na tiganj ili mora u đubre. I samo njemačko ministarstvo pomaže razvoj takvih inteligentnih pakovanja, a prvi rezultati trebalo bi da budu predstavljeni za tri godine.

Pojam preporučenog roka upotrebe preuzet je u čitavoj Evropskoj uniji, ali njemački ministar tvrdi da se i na evropskom nivou širi svijest o tome da naše društvo jednostavno previše dobre hrane baca u đubre.

To nije samo etičko pitanje, s obzirom na milione ljudi na našoj planeti koji gladuju, već to sasvim konkretno i nas „udara po džepu“.

Prema rezultatima istraživanja univerziteta iz Štutgarta iz 2012. godine, Nijemci godišnje u bace u đubre hranu u vrijednosti od 16,6 do 21,6 milijardi eura.

To znači da svaki građanin Njemačke svake godine u smeće baci od 200 do 260 eura u obliku hrane koju je najverovatnije još mogao da pojede.

KOMENTARI:
Loading...