Na prvi pogled ta se mogućnost čini gotovo apsurdnom, budući da je ultranacionalistička koalicija Jamina (Desno) koju Bennett, predsjednik stranke Nova desnica, predvodi, osvojila samo sedam od 120 mjesta u Knesetu, izraelskom parlamentu. Netanyahuova sekularno-nacionalistička stranka Likud (Konsolidacija) osvojila je 30, a centristički Yesh Atid (Ima budućnosti) glavnog Netanyahuovog suparnika Jaira Lapisa 17 zastupničkih mjesta. 

Jednako je neobična okolnost da se Bennett politički stasao kao Netanyahuov štićenik. Ovaj 49-godišnji sin židovsko-američkih imigranata i židovski ultranacionalist ušao je u politiku kao Netanyahuov šef kabineta od 2006. do 2008. Upravo se njemu i njegovoj zamjenici Ayelet Shaked pripisuje dobar dio zasluga za Netanyahuov uspon od lidera opozicije do premijera, piše Washington Post, prenosi Index. 

Nakon što se razišao s Netanyahuom, navodno u ne baš prijateljskim odnosima, vodio je Vijeće Ješa, pokret židovskih doseljenika na okupiranoj palestinskoj Zapadnoj obali, a zatim se pridružio Židovskom domu, desničarskoj religijsko-cionističkoj stranci, također posvećenoj interesima doseljenika.

Godine 2012. je postao predsjednik te stranke, no već sljedeće godine je ušao u Netanyahuovu vladu. Ondje je između 2013. i 2020. bio na čelu ni manje ni više nego pet ministarstava, od čega tri istodobno: ministar ekonomije (2013.-2015.), ministar zdravstva (2013.-2015.), ministar za dijasporu (2013.-2019.), ministar obrazovanja (2015.-2019.) i ministar obrane (2019.-2020.).

Dok je bio na čelu Židovskog doma, Bennettov glavni politički zahtjev bila je aneksija Zapadne obale, iako bi to bilo ilegalno prema međunarodnom pravu i rezolucijama Ujedinjenih naroda – baš kao što je ilegalna i izgradnja naselja na tom teritoriju, gdje trenutno živi više od 400 tisuća židovskih doseljenika – uz još 200 tisuća u istočnom Jeruzalemu, dijelu grada koji je trebao pripasti nesuđenoj palestinskoj državi, a koji je Izrael već de facto anektirao 1980.

Ipak, Bennett kao premijer rezultat je duge i mučne političke borbe u kojoj su se saveznici i protivnici izmijenili previše puta da bi se to ovdje moglo nabrojati. Bennett će, doduše, biti premijer samo dvije godine. Mandat bi, naime, dijelio s Lapidom, u takozvanoj vladi nacionalnog jedinstva. No Bennett bi prvi zasjeo na čelo vlade. 

Bennett je nesumnjivo veći nacionalist od Netanyahua – koji je već skrenuo Izrael oštro udesno u svojih 12 godina na čelu vlade, vodeći nekoliko ofanziva na Gazu i odmičući državnu politiku od scenarija s dvije države prema trajnoj okupaciji, a možda i aneksiji palestinskog teritorija.

Bennettove ranije izjave to ilustriraju bolje nego bilo kakav stranački program.  

– U malenoj izraelskoj zemlji neće postojati palestinska država – rekao je tako Bennet 2013., misleći na cjelokupno područje od rijeke Jordan do Sredozemnog mora, što uključuje okupiranu Zapadnu obalu (koju Židovi zovu drevnim imenom Judeja i Samarija) i Pojas Gaze: “To se jednostavno neće dogoditi. Palestinska država bila bi katastrofa u sljedećih 200 godina.”

Štoviše, nazvao je hipotetsku uspostavu palestinske države kao “samoubojstvo” za Izrael, piše progresivni američki portal Common Dreams. 

Ubio sam puno Arapa u svom životu i nemam problem s tim – rekao je iste godine i dodao da palestinske teroriste treba “ubiti, a ne puštati”.

Povod je bilo izraelsko puštanje 104 palestinska zatvorenika u sklopu obnove mirovnih pregovora, čemu se Bennett protivio. Nakon oštre osude ove ratoborne poruke iz dijela javnosti i političke scene, lider Židovskog doma se pravdao da nije to rekao već da je naprosto konstatirao da “teroriste treba ubiti ako predstavljaju neposrednu životnu prijetnju njihovim vojnicima u akciji”.

Godine 2014. je pak upozorio da bi izraelski Arapi, građani Izraela koji čine oko 20% populacije, mogli postati “peta kolona”.

Kad se hvalio ubijanjem Arapa, po svemu sudeći se referirao na to što je bio pripadnik elitne jedinice komandosa Izraelskih odbrambenih snaga tokom služenja obaveznog vojnog roka. Sa svojom jedinicom se 1996. našao pod napadom libanonskog Hezbollaha u južnom Libanonu, koji je tada bio pod izraelskom okupacijom. Izraelska artiljerija, koja im je pružala podršku pri povlačenju, pogodila je zgradu UN-a u koju su se sklonile stotine libanonskih civila. 102 civila su ubijena.

Bennett je nakon vojne službe krenuo na studij prava na Hebrejskom univerzitatu, a zatim započeo i karijeru u tech-industriji. 1999. je u SAD-u pokrenuo svoj start-up za cyber-sigurnost i zaštitu od računalnih prevara Cyota, a 2005. ga je prodao za 145 milijuna dolara. Prije nego se bacio u političke vode, bio je direktor još jedne računalne firme, izraelskog Soluta, koji je na kraju prodan 2013. za 100 miliona dolara. 

Ipak, u sklopu pregovora o vladi nacionalnog jedinstva koja bi zamijenila Netanyahuovu pristao je na Lapidov zahtjev da ne gradi nova židovska naselja na palestinskom teritoriju i ne anektira bilo koji dio tog teritorija dok bude na čelu vlade. 

Također, u posljednje vrijeme je donekle ublažio svoju retoriku. 

– Sljedećih godina trebamo ostaviti po strani politiku i pitanja poput aneksije ili palestinske države i usredotočiti se na stavljanje pandemije koronavirusa pod kontrolu, ozdravljenje gospodarstva i popravljanje unutarnjih pukotina – rekao je Bennett u intervjuu u novembru.

Ipak, za vrijeme nedavnog sukoba Izraela i palestinske organizacije Hamas, u kojoj je poginulo 256 Palestinaca u Gazi i 13 Izraelaca, Bennett je opravdavao izraelske napade na civilne objekte u Gazi, tvrdeći da “nevini ljudi ponekad budu uhvaćeni u unakrsnoj vatri u njihovom pravednom ratu protiv terorizma”.