Njegovu analizu prenosimo u cijelosti:

Kao što sam spomenuo u svom posljednjem autorskom tekstu objavljenom uoči ruske invazije na Ukrajinu, treba očekivati ogromne promjene na globalnom nivou ako se vojna konfrontacija pokaže kao neminovnost. Nova polarizacija, jačanje političkih, ekonomskih i sigurnosnih koncepata među silama u nastajanju, te jačanje postojećih ali i nedavno uspostavljenih su logične posljedice. Ta konfrontacija se ne bi odnosila samo na rusko-ukrajinske odnose, već na ukupni svjetski poredak, što se nakon više od dva mjeseca trajanja invazije, polako ali sigurno pred nama osvjedočujemo.

Tome svjedoče i grozničave reakcije “nesvrstanih” evropskih zemalja; Švicarske, Švedske i Finske. Zaista, sredinom 1990-ih, kada je zapadni svijet predvođen Sjedinjenim Američkim Državama imao dominantnu ulogu zasnovanu na vrijednostima demokratije, razvoja i sigurnosti, Rusija, Švedska, Švicarska i Finska pridružile su se NATO-ovom Partnerstvu za mir (PfP). Zajedno sa još nekoliko zemalja, izrazili su namjeru da bliže sarađuju sa Alijansom, dok su neke od njih u procesu postale i punopravne članice Alijanse.

Motivi Švedske i Finske

Dok se Rusija pozicionirala kao ranjena, ali pragmatična svjetska sila i na toj bazi isprva gradila svoj odnos sa NATO-om, razlozi za Švedsku i Finsku bili su sasvim drugačiji. Osnivanje Vijeća Rusija-NATO 2002. godine bio je vrhunac njihove praktične saradnje i međusobnog razumijevanja. Kada ga je Alijansa suspendovala 2014. godine, prvenstveno zbog aneksije Krima, porastao je zajednički interes Skandinavaca za veće i bolje povezivanje sa NATO-om. Ali čak i u to vrijeme, Finska i Švedska su pokušale ubijediti Moskvu da punopravno članstvo nije njihova opcija.

Značaj Arktika i Baltika

Na samitu u Varšavi 2016. godine, u vrijeme kada je regija Baltičkog mora postala žarište geopolitičkog sukoba, švedski premijer Stefan Lofven i finski predsjednik Sauli Niinistö naglasili su važnost nastavka produbljivanja saradnje NATO-a, s obzirom na uspješnu rusku aneksiju Krima (2014. ) i invaziju na Siriju (2015.). Šveđani i Finci su sigurno razmišljali kako da se suoče i odgovore na nove ruske zahtjeve na sjeveru. Naravno, ranije tenzije između Zapada i SSSR-a su se smirile nakon sloma komunizma, ali su obnovljene 2007. godine kada je Rusija pokrenula pomorski manevar u podnožju Sjevernog pola. Namjera je bila proširiti rusku teritoriju do samog pola. Nema sumnje da je traganje za ogromnim količinama minerala i energetskih resursa ispod arktičkog leda bila centralno pitanje za Moskvu u tom regionu.

Drugi razlog je Sjeverozapadni prolaz, pomorski trgovački put u fokusu Rusije zbog ekonomske važnosti za njene sjeverne luke (najznačajnije su Murmansk, Arhangelsk i Vladivostok) i Kine zbog pomoćne rute za njen brži izvoz. Klimatske promjene i globalno zagrijavanje rezultirali su periodom kada je Sjeverozapadni prolaz uglavnom bez leda, što je od koristi za rusku trgovinu iz Sibira (naftna polja) i međunarodni transport. Ovaj slučaj također dokazuje strateške višedimenzionalne veze između ove dvije euroazijske sile. Iako je Kanada uglavnom najzabrinutija zbog novih dešavanja u arktičkoj regiji, to svakako ugrožava i Skandinavce.

Pogoršanje situacije nakon 2016. godine, koja je po mnogo čemu bila prekretnica, utjecalo je na odnose u ovoj velikoj regiji, koja se protezala od Arktika do Baltika i Jadrana do Mediterana.

Nova veoma pulsirajuća tampon zona, u poređenju sa Gvozdenom zavjesom Hladnog rata, značajno je proširena. Dok se činilo da je usljed tenzija finlandizacija razuman prelazni koncept, a čak je predstavljena i Ukrajini kao održivo rješenje, apetiti velikih sila prevazišli su ovu strategiju. Također i SAD kao snažan zagovornik širenja NATO-a na istok, ostao je nijem na ovo. Sa zapadne tačke gledišta, neoliberalizam je morao biti pobjednik u igri koju je Vladimir Putin objašnjavao kao igru života i smrti.

Kina i Rusija kao rastući akteri

Naime, centralna uloga SAD-a u svjetskim odnosima postajala je sve manja pod pritiskom prije svega Kine, ali i sve većeg značaja Rusije. Održati poziciju jedine globalne sile postalo je nemoguće, a toga su postali svjesni svi veliki akteri. Od Indo-Pacifika do Bliskog istoka, Kina je pokazala veliku odlučnost u suprotstavljanju SAD-u. Ali i u ovoj evropskoj tampon zoni, uz podršku Rusije, napravljeni su značajni koraci kroz inicijativu 17+1 kao komponentu “Inicijative Pojas i put”. Kao odgovor na ovaj izazov, prvobitno vrlo propusna Inicijativa Triju mora (Jadransko, Baltičko i Crno more) postala je ekonomski i politički odgovor Zapada Kini. Naravno, zbog ovakvog razvoja događaja nakon 2016. godine, SAD je ovi inicijativu podržao i 2020. na sastanku u Talinu (Estonija).

Budućnost je dvosmislena

Iako je teško predvidjeti u kom pravcu će se razvijati globalni odnosi, neke od posljedica su već vidljive. Eventualni, takozvani neizbježni ulazak Švedske i Finske u NATO pogoršat će ionako zategnute odnose između Zapada i Rusije i Kine, a dalje će dodatno zakomplikovati političke odnose vezano za globalni Sjever. Reperkusije će se osjetiti duž cijele linije razdvajanja, čineći dva bloka još udaljenijima i neprijateljskijim. Teško je reći da li će to dovesti do ukrajinizacije ili finlandizacije ovog područja. Odnosno, da li će prevladati politika detanta ili sukoba. Naravno, ruska agresija i brutalnost će utjecati na političke odluke, ali prihvatanje plaćanja cijene američke želje da zadrži moć i utjecaj treba biti racionalizovano. Kakav je izbor ukrajinizacije Evrope ili filandizacije centralnog prostora evropskog kontinenta? Dalje širenje NATO-a u Skandinaviji kreće se ka nesretnom prvom konceptu.

Evropski kontinent bi mogao biti tampon zona

To također znači da će evropski kontinent najviše patiti kao bojno polje između SAD-a i Evroazije. Energetska ne/zavisnost će naštetiti evropskim ekonomijama, dok će opskrba osnovnim životnim namirnicama postati sve složenija i skuplja. Dok bi anglosaksonski svijet mogao biti relativno miran, Evropa bi morala duboko i mudro razmisliti o svojim političkim potezima. Trenutno EU to ne radi, ali vidmo da članice EU skaču iz pogreška u pogrešku. Najozbiljniji problemi su usmjereni na Berlin prebacujući mu težak teret odgovornosti. Pristupanje Švedske i Finske NATO-u dodatno bi trebalo učini poziciju Berlina krhkom.

Zaključak?

U 1993. godini irski bend U2 posvetio je cijeli album rađanju EU-a, nazvavši ga “Zooropa”. Naslovna pjesma je sarkastičan tekstualni osvrt na konzumeristički evropski diskurs. Autori su sloganima velikih kompanija kontekstualizovali dezorijentaciju zemalja Starog kontinenta, ali je na kraju ipak izražena nada. Potrebno je više da se uspostavi nada nego da se bude vođen tehnologijom. Potrebni su konsenzus, razumijevanje i ustupci. To znači učiniti širok pojas država između superblokova prostorom saradnje. U suprotnom, to će biti prostor smrtonosnih sukoba. Ipak, ono što nam zaista treba je Evropa vođena mudrošću.

Admin Mulaosmanović je stručnjak za savremenu svjetsku historiju i vanredni profesor na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS) i vanjski saradnik na Odsjeku za međunarodne odnose i diplomatiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.