Liječnik Crvenog križa koji je sudjelovao u evakuaciji starijih, bolesnih i nemoćnih iz Alepa poslao je pismo BBC-u koje prenosimo.

“Radeći kao liječnik vidio sam svašta u Siriji proteklih pet godina, ali nikad ništa poput ovoga.

Dok smo pokušavali spasiti ljude i premjestiti ih, troje ih je umrlo jer nismo mogli dobiti jamstva za siguran prolaz i morali smo čekati. Nakon toga smo dobili dozvolu da ih prebacimo u dom za starije osobe koji je postao dom za otprilike 150 ljudi,  od kojih su neki i invalidi, neki mentalno bolesni, a neki tek očajni ljudi koji nemaju gdje otići. Mi smo ih odveli tamo samo da napuste istočni Halep.

Već je bio mrak kada smo vozili uskim ulicama Staroga Grada. Znao sam to područje prije rata, bilo je uspješno i užurbano mjesto. Pred kraj smo morali malo hodati jer automobili nisu mogli proći.

Ušli smo u dvorište odakle ćemo krenuti dalje, grupa pacijenata stisnula se oko otvorene vatre kako bi se malo zagrijali. Nisu bili dobro obučeni pa su drhtali. S druge strane bilo je oko desetak tijela. Znao sam muškarca koji je izgubio cijelu svoju obitelj prije nekoliko dana. Doveo ih je ovdje misleći da ovo mjesto nitko neće napasti. Među tim tijelima bili su i neki članovi njegove obitelji.

Spustila se noć, pale su i temperature. Morali smo brzo ići dalje. Prvo smo rješavali one kojima je pomoć bila najpotrebnija. Pred nama je od hladnoće umro jedan stariji muškarac.Nismo imali lijekova, grijanja, niti nečega na čemu bismo mogli kuhati.Pregledao sam okolne zgrade da provjerim ima li tama još ljudi. Nije bilo. Vidio sam samo jedno tijelo.

Evakuacija nije bila jednostavna, oni mentalno bolesni jednostavno nisu željeli otići. Bili su zbunjeni, nisu shvaćali da žive u ratnoj zoni. Neki su živjeli tu godinama, za ništa drugo nisu znali.

Bebu spasili iz ruševina

Dok smo se pripremali došlo je nekoliko vojnika, sa sobom su doveli djecu. Djecu su našli među ruševinama, izgubljenu. Najstarija je bila 7-godišnjakinja, najmlađi je bio sedmomjesečni dječak. Nisu jeli danima. Postali su siročad. Njihove roditelje ubila je bomba ovih dana. Nisu imali ništa ni nikoga. Što reći na to? Što učiniti?” Krenuli smo dalje, 18 ljudi je ostalo. Nadam se da ćemo se jednom vratiti da im pomognemo.

Ovi ljudi platili su cijenu ovog strašnog rata iako nisu imali ništa s tim niti su odlučili biti dio njega. Bili su najranjiviji među ranjivima, i nikoga nije bilo da ih zaštiti. Ovo nije pismo o tome tko je kriv a tko ne, tko je pobjednik a tko gubitnik. Ovo je pismo o ljudima od krvi i mesa, o ljudskim bićima. Krvare, umiru, postaju siročad, svakog dana.

Tako sam tužan danas. Molim vas, neki limiti oko ovog rata moraju biti postavljeni”.

KOMENTARI:
Loading...