Kao pokretač globalizacije i multilateralizma u svijetu, SAD su imale izuzetno privilegiranu poziciju u svjetskom trgovinskom sustavu koji je razvijen u okviru Svjetske trgovinske organizacije.

Kako je to rekao nobelovac J. Stiglitz (2019), u tako privilegiranom sustavu profitirale su američke korporacije koje su vođene niskim troškovima selile proizvodnju u Kinu i druge jeftine globalne destinacije, gomilajući tako profite, ali gubeći radna mjesta u Americi i vršeći presiju na održavanje niskih plaća američkih radnika. I onda se pojavi Trumpova teorija trgovine koja kaže da su multilateralni trgovinski sporazumi krivi za gubljenje radnih mjesta u američkoj ekonomiji.

I tako započinje trgovinski rat SAD, koji posebno plamti u odnosu prema Kini. On je obuhvatio uvođenje protekcionističkih carina do 25% na vrijednost kineskog izvoza u SAD od 250 mld. dolara, a kroz kontramjere Kine obuhvatio 110 mld. američkog izvoza u Kinu. Taj rat uključuje i stavljanje vodeće kineske tehnološke kompanije Huawei na crnu listu SAD i zabranu prodaje njegovih telefona u SAD i kupovina čipova i drugih komponenti iz SAD.

Trumpova trgovinska doktrina

Najveća ironija politekonomske osnove protekcionizma koji poduzima Trump je u tome što on negira sve ono što je američka ekonomska misao govorila u korist liberalizacije trgovine u uvjetima globalizacije. Ukupan izvoz roba i usluga SAD je godinama manji od uvoza, a 2018. je izvoz iznosio 2,5 triliona, a uvoz 3,1 trilion dolara, stvarajući deficit od 621 milijardu dolara. Tri stavke su vodeće: robe široke potrošnje sa 442, automobili sa 214 i nafta i gas sa 62 milijarde dolara stvaraju 718 mld. dolara deficita. Usluge bilježe suficit od 270 mld dolara.
U 2018. Kina je najveći vanjskotrgovinski partner SAD, a u trgovini sa Kinom SAD ostvaruje izvoz od 251 mld. dolara, a uvoz od 670 mld dolara, praveći deficit od 419 mld. doolara. Ta trgovina počiva na intenzivnom investiranju američkih kompanija u Kinu, a istovremeno kineske kompanije investiraju u SAD, preuzimajući mnoge perspektivne američke kompanije.

Nobelovac W. Nordhaus (2019) dao je prikaz četiri greške Trampovih trgovinskih politika određujući im kontekst prema Orwelovoj misli da se“mora biti svjestan potpune istinitosti dok se govore pažljivo konstruirane laži“.

Prvo, Trumpove politike pristupaju ekonomskom rastu kroz smanjenje deficita, vodeći se time da deficit smanjuje bruto domaći proizvod (BDP), koji čini osobna potrošnja plus javna potrošnja plus investicijska potrošnja plus izvoz minus uvoz. Znači da, što je deficit veći, ostvaruje se veće umanjenje BDP. To jeste privlačno objašnjenje, ali onda dolazi vruće pitanje, a kako se deficit stvorio?
Upravo zato što su povećane stavke potrošnje tražile veći uvoz jer domaća ponuda nije mogla da zadovolji tražnju. Smanjite li deficit, smanjit ćete potrošnju i eto opet smanjenja BDP. Dakle, deficit ne smanjuje rast, deficit nije štetan za ekonomiju i građane. Da istina bude do kraja ogoljena najveći dio deficita SAD u razmjeni sa Kinom se odnosi na uvoz onih proizvoda koji se proizvode u američkim kompanijama u Kini ili su rezultat ugovora o uslužnoj preradi (contracting manufacturing) američkih kompanija u Kini.

Drugo, zanemaruje se da najveće koristi od deficita u vanjskoj trgovini imaju SAD, zbog toga što je dolar kao nacionalna valuta SAD istovremeno svjetski novac. Zahvaljujući visokom povjerenju međunarodnih investitora i držanju nacionalnih rezervi novca mnogih zemalja u vrijednosnicama SAD, te velikog obima portofolio investicija rezidenata van SAD, ta je zemlja u prilici da njene deficite pokriva svijet. Neto međunarodna investicijska pozicija SAD koncem 2018. godine pokazuje da su SAD neto dužnik prema drugim zemljama svijeta u iznosu od 9.717 milijardi dolara što čini oko 48,6% BDP. Ko bi i zbog čega mijenjao takvu poziciju, ako pritisak za tim ne dođe iz vana. SAD imaju u prosjeku u periodu 2008-2018 godine za 2,6% BDP veću potrošnju od onoga što su stvorile ili 1.500 dolara veću potrošnju po svakom stanovniku u svakoj od tih godina.

Treće, takve politike zanemaruju trgovinu kao izvor obostranih koristi za njene učesnike. Ne treba se vraćati D. Rikardu pa vidjeti da je za svaku zemlju korisno da kupuje robe i usluge pod konkurentnim uvjetima iako i takva trgovina podrazumjeva monopole, tržišne frikcije i nejednakosti. Nije teško izračunati prednosti nižih cijena za standardne proizvode nakon što je njihova proizvodnja prenesena u novoindustrijalizirane zemlje, posebno u Kinu. S druge strane, protekcionizam dovodi do rasta troškova života stanovništva jer se nametnute carine u suštini tretiraju kao porez na potrošnju. Carine koje je nametnula Trumpova administracija na kinesku robu pogađaju prema procjeni Federalnih rezervi SAD prosješno domaćinstvo sa po 419 dolara godišnje, a neke i više.

Četvrto, svjetska trgovina ima svoju strukturu i dinamiku. Danas u globalnoj ekonomiji strukturu trgovine određuju globalni lanci vrijednosti u okviru kojih se vrši trgovina među pojedinim kompanijama lociranim u različitim zemljama (automobili, računala, namještaj, elektro i mašinska oprema, lijekovi i slično). Nordhaus navodi primjer proizvodnje Apple iPod koji se u maloprodaji prodaje po 299 dolara (sa porezom). On se montira u Kini koja dodaje samo 4 dolara dodane vrijednosti, dok Apple ostvari oko 80 dolara za dizajn, istraživanje i marketing. Montažom se sastavlja 450 dijelova proizvedenih širom svijeta, a kamera košta 20 dolara. Čiji je to proizvod? Nominalno američki iako se može nazvati transancionalnim. Nastojanja kompanija za poboljšanjem svog mjesta u lancu vrijednosti vode tehnološkom napretku, ali i novim strateškim konceptima stvaranja vlastitog lanca vrijednosti, kao što je to učinio Huawei u proizvodnji mobilnih telefona i druge opreme i zato došao pod sankcije Trumpa. Dakle, normalno je da Apple prodaje telefone Kinezima, a nije normalno da Huawei prodaje telefone Amerikancima.

Nove globalne inicijative Kine

Suština trgovinskog rata SAD-Kina tiče se samih osnova svjetskog ekonomskog poretka. Radi se o političkom sistemu tržišne ekonomije koji gradi Kina i koji je još od samih početaka reformi 1978. godine pod Deng Xiaopingom primjer neviđenog ekonomskog rasta, socijalne emancipacije, iskorjenjivanja siromaštva i svrstavanja Kine u zemlje višeg srednjeg dohotka. Ekonomija Kine doživjela je neviđene strukturne promjene, od siromašne zemlje koja je razvoj temeljila na primarnom sektoru i korištenju ljudskih resursa, preko intenzivne industrijalizacije i ulaska u fazu razvoja zasnovanu na inovacijama. Zemlja provodi političke i ekonomske reforme gradeći sistem na dva traka za osiguranje globalne konkurentnosti sa vizijom da do 2050 godine postane zemlja visokog dohotka i vodeća ekonomija svijeta. Ta vizija je već počela da se ostvaruje kroz nekoliko strateških projekata, kao što su Pojas i put (Belt and Road) i Napravljeno u Kini 2025 (Made in China 2025), koji obilježavaju epohu predsjednika Xi Jinpinga.

Pojas i put je projekt suradnje na Putu svile (Silk Road) koji obuhvaća preko 60 zemalja na putu razvoja koje su potpuna periferija u odnosu na glavne strateške regije svijeta. Za njih je predviđeno niz projekata iz oblasti razvoja infrastrukture, trgovine, kulturne, tehničke, obrazovne i naučne suradnje sa nekoliko hiljada milijardi dolara financijske potpore Kine. Poseban aspekt tog programa je inicijativa 17+1 koja obuhvaća seadmnaest zemalja Europe od kojih su 12 članice Europske Unije (11 novih plus Grčka), a pet je zemalja Zapadnog Balkana sa izgledima za buduće članstvo u EU.

Made in China 2025 je poseban program tehnološkog razvoja koji treba da osigura globalnu konkurentnost Kine u četvrtoj tehnološkoj revoluciji. On je pandan njemačkom projektu Industrija 4.0, koji se odnosi na četvrtu tehnološku revoluciju. Kineski prioriteti su dvanaest tehnološki naprednih oblasti: električni automobil, napredne IT, digitalne komunikacije, napredna robotika, vještačka inteligencija, poljoprivredna tehnologija, inženjering zrakoplova i brodogradnje, novi sintetski materijali, napredna elektrooprema, izranjajuća bio medicina i brze željeznice. Program treba da se realizira od strane državnih poduzeća uz značajne subvencije i pribavljanje tehnologija i know-how. Njime bi kineske kompanije postale nosioci novih brendova i tehnologije i tako bili sposobni za globalnu ekspanziju. Kina je svjesna da je njena resursna i energetska efikasnost ostaje niska, dok je zagađenje drastično. Industrijska struktura i industrijske usluge ostaju nezrele (Made in China 2025). Zato i čitav projekat zahtjeva ogromne resurse, znanje i umješnost.

قالب وردپرس

KOMENTARI:
Loading...