Na svijetu samo građani SAD-a posjeduju više oružja po glavi stanovnika od građana Srbije. Došlo je uglavnom sa frontova devedesetih, ali do danas nije vraćeno ili registrovano. Posljedice po društvo su razorne, a država decenijama nemoćna.

“Kako misliš, odakle mi pištolj u kući? Doneto, jebi…, sa ratišta. Ćale je bio u vojsci i poklonili su mu. Nije imao dozvolu, ali nije je niko imao tih godina. Teška vremena, morao si da imaš nešto.” Mladenu je to savršeno logično – bio je rat, otac u ratu, pa je red da donese neku uspomenu. I tako je u sefu njihovog beogradskog stana završila ta mala Zastavina verzija sovjetskog tetejca s ugraviranom petokrakom i slovima „SFRJ” između krakova petokrake na rukohvatu. “Ćale mi je pokazivao kako izgleda, ali mi naravno nije davao. Ali ja sam brzo naučio da sam otvorim sef, pa sam se kao klinac hvalio ortacima”, kaže Mladen (pravo ime poznato redakciji DW), mladić od blizu trideset godina, piše Deutsche Welle.

Krađa iz vojnih i policijskih skladišta

Niko ne zna koliko ilegalnog oružja imaju građani Srbije. Čak i službena tijela se služe nepreciznim procjenama, kažu da se brojka kreće između 200.000 i 900.000 pištolja, pušaka, bombi, zolja… Stručnjaci licitiraju dalje, kažu oko milion, koliko otprilike ima i legalnog oružja u posjedu građana, pa još toliko u posjedu Vojske, policije i privatnih zaštitarskih firmi. A to bi značilo da svaki drugi punoljetni građanin Srbije ima pristup vatrenom oružju. Liste po broju cijevi po glavi stanovnika koje povremeno objavljuju strani magazini specijalizirani za oružje Srbiju redovito stavljaju na tužno drugo mjesto iza nedostižnih Sjedinjenih Američkih Država.

Nema dvojbe da je najveći dio oružja došao s ratišta devedesetih godina, jednostavno odnesen iz skladišta bivše JNA ili paravojnih trupa. Dok se tuđa i vlastita krv prolijevala niko nije posebno vodio računa da tačno popiše ko je kakvo oružje zadužio. Svo to oružje je veoma upotrebljivo, kaže Predrag Petrović, izvršni direktor Beogradskog centra za sigurnosnu politiku. “Recimo, kada sam služio vojni rok bili su neki kalašnjikovi povučeni s ratišta, jer su službeno imali oštećenje cijevi od 80 posto. Ali oni su gađali u centar. To je žilavo naoružanje, ne bi se toliko dugo koristilo po svijetu da nije tako dobro, nažalost” kaže Petrović za DW.

No i nakon ratova je oružje uzimano iz skladišta policije i vojske. Recimo tokom Petooktobarskih protesta kada je iz beogradske policijske stanice Stari Grad odneseno 500 komada oružja koje je završilo u rukama kriminalne organizacije tzv. Zemunskog klana. Bilo je toga još, a ima i danas – sredinom novembra je prilikom redovite kontrole primijećeno da u skladištu Vojske u Ostružnici nedostaje 70 pištolja, pet pušaka i dva sanduka streljiva.

Osim toga, Balkan je čvorište šverca svega i svačega, tu ni oružje nije izuzetak. Oružje koje se prodavalo ide mahom put zapadne Evrope – zbog cijene, kaže Petrović: “Ovdje se pištolj može kupiti na crno za 100 ili 150 eura, a tamo se prodaje iznad 1.000 eura tako da je profit ogroman. Ovdje govorimo o švercu na sitno, ukoliko treba za neko kazneno djelo. Zabilježeni su i slučajevi da naši gastarbajteri ponesu dva, tri komada oružja, znaju nekog u kraju u zemlji u kojoj žive, pa zarade nekoliko hiljada eura.”

 

I legalno prodano oružje završava u rukama kriminalaca ili čak terorista. Srbija je u protekle četiri godine prodala mahom sitnog oružja na Bliskom istoku za 194 miliona eura, ali se to oružje našlo i u svjetskim vijestima. Može se vidjeti na fotografijama u rukama pripadnika ISIS-a. Nekoliko starih kalašnjikova kragujevačke Zastave korišteno je tokom napada u Parizu kada je ubijeno 130 ljudi. Tu je nađen i poluautomatski pištolj Zastava M92 koji je prodan prije tri godine kompaniji Century Arms iz SAD-a. To je tek digresija u srbijanskoj problematici s ilegalnim oružjem.

Može zatrebati…

Razgovori u fokus grupama pokazali su da u Srbiji prevladava blagi teksaški odnos prema vatrenom oružju – bolje da ga ja imam, nikad se ne zna… Oko 70 posto građana se osjeća sigurno, ali je poražavajuće što se ne osjećaju sigurno zbog policije ili drugih institucija, već zato što se uzdaju u sebe, prijatelje, komšiluk…“Na ovim prostorima postoji kultura zadržavanja i čuvanja oružja kroz historiju. Od ustanaka i kubure pa nadalje”, kaže Predrag Petrović. „Tu kulturu vidite na raznim slavljima kada se krene sa šenlučenjem (iskazivanje zadovoljstva pucanjem iz vatrenog oružja, op. ur.). To je i statusni simbol, pištolj i puška pokazuju moć.”

IlustracijaIzvor: N1
Ilustracija

Petrović dodaje da je problem „konstantna nestabilnost” i veliki broj oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije u posljednjih 25 godina.“Sada imamo nove prijetnje, te terorizam te migrantske tokove, a s televizije ne čujemo smirujuće tonove od predstavnika državnih organa nego upravo suprotno – da smo izloženi velikim prijetnjama, državnim udarima, destabilizaciji Srbije. To sve plaši ljude.”

Pa ipak, crne hronike tabloida malo kad donesu vijest da je nekome oružje pomoglo da se odbrani. Uglavnom se piše o zlu koje se takvim oružjem nanosi. Recimo primjer iz Žitišta gdje je u julu ljubomorni muškarac krenuo u amok, ubivši bivšu suprugu i još četvero ljudi te ranivši 22 osobe. Koristio je ilegalni kalašnjikov. Prema vlastitom iskazu, koji je tabloidima dostavljen iz policije, ubica je htio poniziti novog partnera svoje bivše supruge i kaje se što je počeo pucati. “Da nije imao kalašnjikov ne bi pobio tolike ljude. Vjerovatno bi nanio neku štetu, ali to ne bi bio taj obujam”, kaže Petrović.

Centar za istraživanje javnih politika je prošle godine na osnovi medijskih tekstova analizirao 400 slučajeva zloupotrebe oružja u Srbiji. Utvrđeno je da je za nedjela u 120 slučajeva korišteno ilegalno oružje, a u samo 22 slučaja legalno. U ostalih 258 slučajeva podrijetlo je nepoznato. “Mada nepotpuni, ovi podaci nam signaliziraju da se u konfliktnim situacijama šest puta više koristi neregistrirano oružje. Kada bi se ono legaliziralo, počinioci bi, zahvaljujući bazi podataka, brže bili otkriveni”, rekla je tada medijima Svetlana Đurđević Lukić, bivša direktorica tog Centra (koja je preminula u septembru ove godine). Polovina od 35 ubistava žena u porodičnom nasilju prošle godine izvršena je vatrenim oružjem – uglavnom nelegalnim.

Samo legalizacija nije dovoljna, smatra Petrović: “Nije problem što oružje stoji, nego što ga građani prilikom svađa i razmirica – koriste. Društvena i politička situacija potiče frustracije i posezanje za oružjem. I ne radi se samo o vatrenom oružju – po novinama stalno imate izvještaje o ubistvima hladnim oružjem, čekićem ili drugim alatom. Ako neko nekome želi nanijeti zlo, iskoristit će što može. Dakle samo legalizacija nije rješenje već treba raditi šire jer je društveni kontekst jako važan.”

Jalove akcije legalizacije

A kako stvari stoje s famoznim legalizacijama? U pitanju je zapravo dil koji država nudi svima koji su ovako ili onako nabavili oružje, a za njega nemaju dozvolu. Dok traju postupci legalizacije – u pravilu po nekoliko mjeseci – svako može predati oružje u policijskoj stanicii i nikada neće biti kazneno niti prekršajno gonjen jer je to oružje nelegalno kupio i posjedovao. Također, može se tražiti i registracija oružja i tada je procedura redovita: satovi gađanja u streljani, ljekarski pregled, sigurnosna provjera, plaćanje poreza…

Iz odgovora Ministarstva unutrašnjih poslova na upit DW-a proizlazi da je u sedam akcija legalizacije od 1992. do danas u legalne tokove preneseno oko 100.000 komada oružja. Uvjerljivo je najučinkovitija bila akcija tokom operacije „Sablja” srbijanske policije, nakon ubistva premijera Zorana Đinđića. Tada su građani predali 47.852 komada oružja i podnijeli još 34.917 zahtjeva za legalizaciju. Vraćeno je preko dva miliona metaka. Dalje je išlo slabo – tako je 2007. u legalne tokove prešlo 8.445 komada oružja, onda osam godina država nije radila ništa, prošle godine je prikupljeno 7.545, a u postupku legalizacije ove godine svega 1.410 komada. “Javnost je o početku posljednje akcije legalizacije saznala iz saopćenja MUP-a, bez prethodne najave i medijske kampanje, odnosno konsultacija sa zainteresiranim akterima o tome kako postići što bolje rezultate”,kritizira Centar za istraživanje javnih politika u prošlomjesečnoj analizi.

BALKANSKI OKIDAČ oružjeIzvor: N1

Zakon o oružju i streljivu donesen prošle godine, podsjećaju u MUP-u, dozvoljava samo periodično raspisivanje postupaka legalizacije. No stječe se dojam da oni koji nisu vratili oružje do sada, neće pohrliti ni ubuduće, sve i da su akcije puno češće. “To su skromne brojke za petnaestak godina legalizacija. Treba pokrenuti širu akciju, možda stalnu, i intenzivnije raditi na tome. Inicijative bi morale biti puno vidljivije”,kaže Petrović. Podsjeća da su pojedini okruzi ili države u SAD-u čak plaćali građanima da vrate oružje – uspjeh je uvijek bio skroman. “Ciljna grupa koja drži oružje da bi ga nekada eventualno upotrijebila – neće ga predati. Zato prije svega treba raditi na tome da oružje ne dospije u ilegalne tokove.”

Mladen iz Beograda s početka priče kaže da je „ćale” u međuvremenu registrovao starog “tetejca”. I dalje je u sefu, lakiran i uglancan, samo legalno. “Iz njega nikad nije opaljen metak. Šenlučenja i slavlja ne dolaze u obzir”, tvrdi on. Doduše, možda će nekada zatrebati. “To znači sigurnost. Znaš i sam kakva su vremena. Već su nam jednom pokušali provaliti. Digli smo dreku u kući, vikali dodaj pištolj, dodaj pištolj… otišli su. Da li pištolj šljaka? Valjda, nismo probali. Ma šljaka to petsto godina.”

KOMENTARI:
Loading...