Od izbjeglice koji je za svoj novi početak bez stida zasukao rukave pa počeo s pranjem suđa i ribanjem zahoda do gradonačelnika u jednoj od razvijenih nordijskih zemalja, fascinantan je put što ga je “preko trnja do zvijezda” prešao Ilko Ćorković (48) iz Banja Luke kojega je vihor rata doveo u situaciju sličnu onoj u kojoj su trenutno izbjeglice iz Sirije.

Zato danas kao prvi čovjek Borgholma, gradića na švedskom otoku Oland u Baltičkom moru, s mnogo empatije i u istome kampu gdje je ‘93. s obitelji i samo dvije vrećice stigao u novi život, sudjeluje u pomoći kakvu je i on doživio od istih humanitaraca.

Dobri ljudi suportirali su ga, pripovijeda, da uspije čak i u političkoj karijeri u Švedskoj socijaldemokratskoj stranci čiji je predsjednik njihov sadašnji premijer Stefan Lofven, piše Jutarnji list.

Nema potrebe za ksenofobijom, poručuje rječju i djelom: švedski mediji ovih su ga dana ovjekovječili na fotografiji koja pokazuje kako nakon cjelodnevnog angažmana oko potrebitih, nedaleko od barake broj 110 kojih sedam kilometara od centra Borgholma koja mu je tu bila prvi dom kada je prije 22 godine doputovao s familijom, igra nogomet s malim sirijskim izbjeglicama, loptom iz hrpe koju im je osobno donirao.

Cijeli život u vrećici

– Ne mogu zaboraviti da smo u istoj situaciji bili supruga Valentina i ja s najstarijom kćerkicom Dajanom koja je imala samo godinu i pol. Drago mi je što mogu direktno dobro dobrim vratiti jer znam što znači morati ostaviti sav svoj život i preko noći otići samo s onoliko koliko možeš ponijeti u dvije ruke. Ništa ne može nadoknaditi što sam ostao bez svojih najboljih prijatelja iz djetinjstva, čak smo bili na suprotstavljenim stranama u lokalnom nogometnom klubu Polet iz rodnih mi Ramića kod Banja Luke.

Naravno da stoga suosjećam s današnjim izbjeglicama i dijelim njihovu tugu jer znam što znači morati početi ispočetka. Kao političar, na nacionalnom nivou radim na tome da im pružimo najadekvatniju pomoć jer znam da ćemo mi te ljude trebati kao radnike. Zato je bitno da što prije počnu učiti jezik i integriraju se da bi mogli pridonositi društvu u budućnosti. Važno je da ih vidimo kao vrijedan resurs za zapošljavanje koji će Švedskoj trebati.

Povukao bih paralelu: isti humanitarci iz crkve, Crvenog križa i pojedinci koji su pomagali nama kad smo došli čine to i sada, imaju veliko, toplo srce i dušu za ljude iz jedne zemlje što glasi za hladnu. Imamo i mi ovdje nacionalista što me ne veseli, ali velika većina obrazovanih civila svojski se trudi da izbjeglicama život učini koliko-toliko boljim. Ponavljam, znam što znači ostaviti staru majku i braću, pa nekoliko godina ne znati čak ni jesu li uopće živi – prisjeća se s knedlom u grlu vremena kada se i sam našao u istoj, nezavidnoj situaciji. Mnogo puta ljudi uteknu od trauma kakve su jednom prošli jer se nemaju snage sa sličnim iznova uhvatiti u koštac. No za najjače, poput Ilka, to su lekcije koje ih čine boljima i navode na plemenita djela.

A život ga otpočetka nije mazio. Rođen je kao srednji od trojice sinova u skromnoj obitelji vrijednoga zidara koji je mlad umro od raka pluća. Majci, domaćici, morali su svojski pomagati u golom preživljavanju, pa si ni s odličnom završenom srednjom školom nije mogao priuštiti upis na fakultet već se zaposlio u tvornici za proizvodnju gume Sintetik u Ramićima, odslužio vojsku, zasnovao porodicu i sve po uobičajenom redu kad je došao nesretni rat.

– Bez obzira na sve okolnosti, odluka da odemo nije bila laka. Morao sam potpisati da sve ostavljam, pa sa suprugom, bebom i 18-godišnjim bratom krenuo u konvoju bez garancije da će nas uopće propustiti. Bješe to 16. decembra 1992., pa smo prvi Božić izvan zemlje proslavili u izbjegličkom kampu.

Bilo nam je tužno i teško, ali osjećao sam da je ovdje naša budućnost. Već nakon mjesec dana kupovao sam švedske novine i čitao kako bih što prije naučio jezik, pomagao se leksikonima, supruga i ja ispitivali smo jedno drugo. Shvatio sam to kao svoju drugu šansu, koju kao odlikaš nisam imao jer mi je otac umro kad sam imao samo 17 godina. Zato to želim sada vratiti društvu i poslužiti kao primjer da i izbjeglica može utrti put za bolju budućnost.

Zemlja visokog morala

Nešto više od godine dana mala obitelj Ćorković živjela je u kampu s još oko 600 izbjeglica. Kućicu su dijelili s još nekolicinom, ali gdje čeljad nije bijesna ni ona nije tijesna, govori s toplinom.

– Drago mi je što sam ostao u jednom malom mjestu od oko 11 hiljada stanovnika, na otoku gdje nas je 26 hiljada stanovnika, mostom povezanim s kopnom. Živo je jer dolazi nam puno turista, ljeti 200.000 dnevno, a pronašli smo i nove prijatelje. U maloj sredini bilo je lakše pokazati da smo vrijedni, počeli živjeti punim plućima i proširili porodicu. Još u kampu na svijet je došla naša druga kći Matea, a prije devet godina i blizankinje, Ivona i Rafaela. Kad sam već morao ostaviti svoj dom i prijatelje, drago mi je što sam došao u zemlju ovako visokog morala, gdje se cijeni rad i dana nam je mogućnost da naprosto procvjetamo.

Zauvijek ću biti zahvalan svima koji su pomogli meni i našim zemljacima da stanemo na noge i realiziramo se. Ja sam tu možda dobio više prostora i u političkoj karijeri, ali početna podrška svih dobrih ljudi, prijatelja i susjeda koji bi makar malim “hej” što znači “zdravo” pokazali zanimanje za nas nešto je što se ne zaboravlja nikada. Švedska je onda mnogo učinila za nas izbjeglice s Balkana i shvatio sam da tu želim ostati, doprinositi i postati punopravan član društva.

Švedi su nas usmjeravali, ali mnogo je značila upornost supruge i mene koji smo većinu potrebnog znanja i vještina savladali sami. Pogodovalo nam je što je švedski SDP poticao obrazovanje odraslih, pa sam ubrzano svladao švedski i engleski što mi je dalo motivaciju da konačno ostvarim svoj san o školovanju. Završio sam gimnaziju i ekonomski fakultet na Univerzitetu u Kalmaru, a diplomu iz 2003. posvetio pokojnom ocu koji je to žarko želio.

Paralelno uz školovanje sam, podrazumijeva se, radio. Nije me sram kazati da sam prao suđe u hotelu, čistio stanove i toalete. Dok sam učio, nisam se libio ni najprljavijih poslova. Supruga je također ovdje završila gimnaziju, pa smo neko vrijeme skupa radili u poreznoj upravi, sad radi u jednom staračkom domu, ali preuzela je više odgovornosti za našu porodicu. Radi toga kažem kako je moj uspjeh zapravo naš – s mnogo zahvalnosti i ljubavi će o zajedničkim naporima i sinergiji para koja je dovela do njegova kvantnog skoka u karijeri o čemu i dalje govori skromno i sasvim prizemljeno.

Sretne okolnosti

– Socijalan sam i volim slušati ljude. Ali, znate, treba imati i sreće. Bez obzira na to koliko čovjek radi, okolnosti se moraju posložiti. I sam ponekad razmišljam kao sam to od izbjeglice postao gradonačelnik, za što su uz moje vrline zaslužni i ljudi iz stranke koji su u mene vjerovali, još od 2002. kad sam se učlanio, pa ubrzo postao skupštinar. Nakon osam godina već sam bio mjesni vođa stranke koja je u posljednjih 40 godina bila na vlasti u samo jednome mandatu jer živimo u mjestu gdje je dugo dominirala seljačka stranka.

Sad smo najjači, čemu su, smatram, pridonijeli moji kontakti kroz školovanje i nogomet, radoznalost i pozitivan pristup životu te rješavanje problema s osmijehom na licu. Okružujem se ljudima koji pokazuju htijenje, poštenje, odgovornost, radišnost i postavljaju pitanja jer to vodi razvitku. Godine 2013. u Kalmaru sam upoznao prvog čovjeka svoje stranke i premijera, Stefana Lofvena, a mislim da je i on zapamtio mene jer ovdje nismo bili tradicionalno jaki, a sad smo daleko premoćno uzeli vlast.

Sretan sam što znam da nam je prvi čovjek države usvojeno dijete, bivše siroče i metalac-zavarivač, čovjek iz naroda i sindikalac koji je kao i ja svojim trudom uspio. Imponira mi biti član njegove partije jer imali smo slične puteve – biranim će riječima i s nepatvorenim ponosom o predsjedniku vlade svoje socijalno visokosenzibilizirane države. Zanimljivo je da se u njoj nalazi još jedna osoba s ovih prostora, Aida Hadžialić iz Foče, koja je lani sa 27 godina postala njihova najmlađa ministrica i prva Bosanka u švedskoj vladi, zadužena za obrazovanje.

Pozitivan primjer

– Ta mlada žena došla je u Švedsku sa samo šest godina i napravila sjajnu karijeru. Upoznao sam je i drago mi je zbog njezina uspjeha, kao i svakog našeg čovjeka ovdje. Volio bih da posluži kao pozitivan primjer mojim dvjema starijim kćerima koje su sad studentice, vrijednim radom i socijalnom osjetljivošću.

Kako se Švedska nosi sa ksenofobijom i ekspanzijom nacionalističkih pokreta razvidnih diljem Europe?

– Kada smo mi kao izbjeglice pristizali ‘90-ih, kao Europljani bili smo im puno bliži. Dragocjeno im je to iskustvo, ali naravno da je sasvim ljudski strah od nepoznatog. To su predrasude koje valja hitno razbiti edukacijom jer zabrinjavajuća je popularnost švedskih nacionalista od oko 20 posto po nekim anketama – ukazuje na negativan trend od kojega ni oni nisu amnestirani. Sve ostalo u društvu mu je po ukusu, do trenutka kad ga uhvati nostalgija.

– Sretni smo i zahvalni ovoj državi na svemu dobru što nam je pružila. Sjetan sam samo kad se prisjetim svojih drugova iz djetinjstva, naših druženja i svega dobra i zla što smo dijelili. Neke sretnem kad odem do Banja Luke, ali veći dio je razbacan cijelim svijetom, od Njemačke do Australije. Zvali su nas “Raja s Unisa” i volio bih da se jednom opet okupimo, pa zaigramo nogomet kao u djetinjstvu.

To su mi odonda najljepši trenuci. Kad je teško i dobro, čovjek se sjeti svog starog druga i taj dio nedostaje kad je ovako presječen. Treba, opet, biti sretan što smo preživjeli rat, na svemu što smo sagradili i uspjeli u životu. Zato, štogod mogu, pomognem drugim ljudima, poručio je između ostalog Ćorković.

KOMENTARI:
Loading...