Narednog vikenda u 33. kolu Bundeslige Pep Guardiola pobjedom nad Ingolstadtom u gostima može osvojiti 20. od moguća 32 trofeja u svojoj trenerskoj karijeri od 2008. godine. Na klupi Barcelone je u četiri sezone barem po dva puta osvojio svako takmičenje koje je igrao. Na klupi Bayerna od šest različitih takmičenja u kojima je igrao u tri sezone propustio je osvojiti Ligu prvaka i njemački Super kup. I kada je gubio i kada je slavio, “rukopis” je manje-više bio isti.

Argumenti kojima se “napada” 45-godišnji Guardiola kazuju da je, primjerice, i njegov nasljednik, pokojni, Tito Vilanova u svojoj jedinoj sezoni kao trener Barcelone osvojio Primeru pri čemu je osvojio 100 bodova i postigao 115 golova. Guardiolin maksimum u bodovima bio je 99, a u golovima 114.

Čak je i Tata Martino u jedinoj sezoni (2013/14.) kao trener Barce – što mu je jedina kao treneru u evropskom fudbalu – tek u posljednjem kolu izgubio titulu Primere od Atletico Madrida kada je umjesto pobjede upisao remi.

Kao argument koristi se i nevjerovatni niz nepobjedivosti Luisa Enriquea na klupi Barce u ovoj sezoni, te prošla sezona u kojoj je Barca osvojila trostruku krunu.

Jasno, suština ovih argumenata želi reći da sa Barcom nije teško osvajati trofeje.

Slično je i sa Bayernom gdje je Guardiola naslijedio tim Juppa Heynckessa koji je osvojio trostruku krunu u sezoni 2012/13. s tim da Pepov boravak u Bayernu svi gledaju kroz uspjeh u Ligi prvaka, jer je Bayern daleko bolji u odnosu na konkurenciju u Bundesligi.

Broj osvojenih bodova (91) i postignutih golova (98) koje je Bayern imao pod Heynckessom, Guardiola nije stigao niti će stići. Njegov maksimum u bodovima (90) i golovima (94) je i dalje onaj iz njegove debitantske sezone u Minhenu.

Ono zbog čega se Pepu dive jeste njegov perfekcionizam u igri. Dominacija na terenu u kojoj “umire” i zbog koje vam se, uz tek nekoliko izuzetaka, uvijek čini da je Bayern na terenu bolji tim. Njegov fudbal je život čovjeka koji živi za ideale i zato je dobrim dijelom neshvaćen.

Rob ideologije

Da ima “X factor” pokazao je kultnom rečenicom tokom predstavljanja na Camp Nou stadionu pred početak sezone 2008/09: “Vežite svoje pojaseve, uživat ćete u vožnji!” Istog je ljeta pustio Ronaldinha u Milan, Deca u Chelsea, a iz Barcelone B prekomandirao Busquetsa, Pedra i vratio Piquea iz Manhcester Uniteda. Obrisi revolucionarnih poteza.

Sezonu je otvorio porazom od Numancije u gostima. Ni gola nije dao, bilo je 1:0. Kažu da je u autobusu dok su se vraćali u Kataloniju tek nakon sat progovorio. A to što je kazao bilo je u značenju: “Na pravom smo putu.” Uslijedila je reprezentativna pauza od 14 dana tokom koje Guardiola nije odlučio odreći se svoje ideje. Naredni meč ponovo “kamilica”. Neriješeno s Racingom kod kuće 1:1. Nakon dva kola imao je bod i gol-razliku 1:2. No, Pep je i dalje vjerovao da je – na pravom putu. Sezonu je završio s učinkom tri od tri. Naravno, govorimo o trofejima.

Teško je znati da li je nakon osvojena tri trofeja Pep sebe uvjerio da mu se tvrdoglavost isplati, ili je već u onom autobusu iz Numancije za Kataloniju znao da u svojim namjerama neće popustiti “ni za živu glavu”, ali je sigurno da ne popušta. Ni onda kad mu je Mourinho s Interom 2010. godine spremio “ubistvo iz zasjede” u Milanu i parkirao autobus sedam dana kasnije na Camp Nou, ni dvije godine kasnije kad je Chelsea unajmio i mornaricu da bi se odbranio, ni u sezoni 2013/14. kada mu je Ancelotti, naizgled nadahnut šahovskim manevrima Kasparova, očitao bukvicu i sa Real Madridom isprašio njegov Bayern sa ukupnih 5:0 u polufinalu Lige prvaka. Ni prošle godine kad su mu protiv Barcelone ključni igrači bili povrijeđeni i dok ga je čekao najjači napad historije fudbala, Pep nije popuštao. Nije se prilagođavao. Ostao je vjeran sebi i svojoj ideologiji. I još jednom je pao. Nakon polufinalnog dvomeča bilo je 5:3, a na Camp Nou “dobrih” 3:0.

Guardiolina formula je jedna – želja za dominacijom na terenu. I tu popuštanja još uvijek nema. Njegovi timovi, a izuzmemo li Barcelonu B, vodio je samo dva – Barcelonu i Bayern München – nikad nisu pravili velike promjene u pristupu. Posjed, dominacija, visok presing. Najkraće rečeno, to je to.

Guardiola ima naviku da mijenja neka imena u sastavu ili da im zamijeni mjesta u postavi nekim igračima zbog protivnika koji stoji preko puta, ali razlog tih izmjena ne bude želja da se odigra strpljivije, da se lopta prepusti protivniku, nego da se dominira.

Ludost ili hrabrost?

Protiv Real Madrida prije dvije sezone se godine mogao ponositi činjenicom da Toni Kroos napravi više pasova nego cio vezni red Real Madrida, da ima 19 šuteva naspram Realovih 13, da ima devet kornera naspram Realova tri ili posjed 66 odsto naspram Realovih 33, ali rezultat je bio 4:0 za Madriđane. I to na Allianz Areni.

Mogao se veseliti crvenom kartonu Johna Terryja u uzvratu polufinala 2012. godine protiv Chelseaja, udarati se od sreće nakon vodstva od 2:0 u toj utakmici, ali nije mogao odoljeti želji da nastavi svim silama napadati do kraja meča, pa je “iz ničega” primio dva gola i ispao. Dok on neumorno traga za jednom formulom koja uvijek može pobijediti svakoga, drugi bez imalo ustručavanja uzimaju protuotrove i slave.

Ako se ikad trebao prilagoditi, to je bilo u prošlogodišnjem polufinalu protiv Barcelone koje je izgubio još na Camp Nou. Bez Riberyja, Robbena, Alabe, Martineza i s nedovoljno oporavljenim Schweinstaigerom i Lewandowskim, on je odlučio napasti Barcelonu. Njegovi će poklonici nazvati to hrabrošću, ali veliki broj stručnjaka ludošću. Napasti Barcu i u prvih 20 minuta preživjeti dvije stopostotne šanse mogu mnogi, ali prilagoditi se Barci i prihvatiti činjenicu da je u tom trenutku bolja te zbog toga okrenuti se pronalaženju formule kako iskoristiti ono što imaš na najbolji način, te sačuvati dobar rezultat pred uzvrat, mogu samo rijetki. Ali Guardiola ne živi od takvih pohvala. Ni za živu glavu.

Kišna jesen i tvrda gostovanja na Otoku

Zato se ni protiv Atletica nije smirio kada je imao 1:0 i prolaz u finale na poluvremenu, nego je napadao istim intenzitetom, pa mu je odbrana ispala na nekih 45 metara od gola kada je Torres “lansirao” Griezmanna, a ovaj matirao Neura. Ispostavilo se da je to gol za finale i novi Pepov pad. U dva meča imao je 53 udarca (13 blokiranih) prema golu Jorgandžija, promašen penal kod 1:0, ali kako je fudbal vjerovatno jedini sport u kojem sa takvom statistikom možete ispasti, Guardiola je pognute glave napustio teren.

“Dao sam život za ovaj tim”, rekao je nakon meča. Iako su ostala još dva kola u Bundesligi i finale DFB Pokala u kojem će Bayern igrati protiv Dortmunda, Pepov posao u Bayernu “završen” je ispadanjem od Atletica.

Od ljeta “život će davati” Manchester Cityju gdje, zbog Pepove dosljednosti ili, ako hoćete, tvrdoglavosti, jedni čekaju da na Otoku pokaže genijalnost, a drugi da doživi krah. Sredine nema. Dominaciju koju španski trener želi vidjeti u svakom meču njegovog tima najteže je u kontinuitetu imati u engleskom fudbalu gdje je vremena za odmor najmanje. Iako će imati silne milione na računu i mogućnost da sastavi sjajan tim, Manchester City bi i zaista trebao otkriti od čega je Pep satkan. Svi čekaju kišnu jesen i gusti raspored sa gostovanjima West Bromwich Albionu, Stoke Cityju i West Hamu. A derbiji svako drugog vikenda? I to.

KOMENTARI:
Loading...