Predsjednik neobranjivu odluku brani teškim populizmom

“Zašto Baku? Jer ljudi tamo žive. Oni vole nogomet. Moramo razvijati nogomet posvuda, ne samo u Engleskoj i Njemačkoj. Mislite li da navijači u Bakuu ne zaslužuju vidjeti nogomet uživo zbog toga?” ovako Aleksander Čeferin, predsjednik UEFA-e, “objašnjava” odluku Europske nogometne unije da finale Europa lige pošalje u Euroaziju.

Ali i u grad koji osim stadiona nema infrastrukturu za organizaciju ovako velike i važne utakmice. Aerodrom u Bakuu može primiti samo 15 tisuća putnika dnevno. Zato su domaćini smislili “genijalan plan” i sretni ga obznanili navijačima Arsenala i Chelseaja: Doletite do Tbilisija u susjednoj Gruziji i onda do Bakua dođite vlakom. 

Genijalan plan organizatora: Doletite do Tbilisija pa onda do Bakua dođite vlakom. Koji putuje 12 sati

Nisu spomenuli ove “sitnice”: željeznička infrastruktura u tom dijelu svijeta prilično je zastarjela, udaljenost između ova dva grada je 600 kilometara, a vožnja vlakom između njih traje čak 12 sati. Ali i bez ovog dodatka, navijači finalista EL-a koji su kupili ulaznice te organizirali put i smještaj za ovu ekshibiciju svjedoče da će im putovanje u oba smjera uzeti čak sedam dana, i to u najboljem slučaju jer nemali je broj onih kojima se to rasteglo i na osam dana. Za jednu utakmicu. 

Zato što navijači Arsenala i Chelseaja moraju samo u jednom smjeru do Bakua prevaliti čak četiri tisuće kilometara. Prvi čovjek UEFA-e ni tu ne vidi problem: “Naravno, Baku je daleko od Londona. Ali kad smo odlučili mjesto u finalu, nismo mogli znati da će obje ekipe dolaziti iz Engleske.” To je besmislica, a ne argument. Zbog svega navedenog putovanje navijačima i iz neke druge zemlje na ovo finale bilo bi daleko skuplje nego da se utakmica igra negdje “doista u Europi”.

Arsenal i Chelsea vratili su po pola mizernog kontingenta ulaznica: Ovo je preskupo i predaleko čak i bogatim te na putovanja naviklim Englezima

Iako je Olimpijski stadion u Bakuu, na kojem se igra finale, kapaciteta 68,700 mjesta, navijači londonskih rivala dobili su samo po šest tisuća ulaznica. Ali i Arsenal i Chelsea vratili su po pola od tog ionako siromašnog kontingenta jer je čak i bogatim te na putovanja naviklim Englezima ovo preskupo i predaleko. Čeferinu nije jasno ni zašto se UEFA-u krivi i za ovo: “Nije UEFA za sve kriva. To je populizam.”

Čeferin dakle brojne protivnike odluke da se finale EL-a igra u nedođiji naziva populistima, a sam se koristi populizmom. To se ogleda u ovom njegovom biseru kojim želi doskočiti visokoj cijeni navijačkih putovanja koja su tako skupa, egzotična i daleka zahvaljujući UEFA-i: “Kako bi bilo ponuditi konstruktivan prijedlog, fond, kojem svaki klub pridonosi navijačima koji putuju u finale?”

Ako je i od UEFA-e, previše je

E, za ovo se već mora napisati: ako je i od predsjednika UEFA-e, previše je. Vođa besramno bogate nogometne organizacije želi da njene sulude i preskupe ekshibicije plaćaju ne samo navijači nego i klubovi. 

Tekst smo počeli s Čeferinovim komentarima i odgovorima na pitanja koja su izazvala najveće ogorčenje navijača finalista EL-a, ali i ljubitelja nogometa općenito. Jer oni najbolje pokazuju koliko UEFA-u nije briga za one kojima su joj puna usta i “radi kojih se igra nogomet” – igrača i navijača. 

Finale Europa lige igrat će se najmanje do jedan iza ponoći

 

Pokazuje to i najnovija odluka. Finale će početi tek u 23 sata po lokalnom vremenu kako bi ga televizijski gledatelji u Europi mogli pratiti u normalnom terminu od 21 sat. Ali navijači na tribinama u Bakuu te, što je još važnije, nogometaši na terenu tamo će biti najmanje do jedan sat poslije ponoći. Uzimajući u obzir činjenicu da je riječ o finalu i izjednačenim protivnicima, u čijem dvoboju su izgledni i produžeci, utakmica za naslov u europskom kupu te meč u kojem Arsenal pobjedom osigurava Ligu prvaka iduće sezone na stadionu u Bakuu mogla bi trajati i do dva ujutro. 

Za kraj ostavljamo najveće i najgore skandale vezane za ovo finale. Arsenalovi navijači uputili su službeni prigovor UEFA-i jer je azerbajdžanska ambasada u Londonu mnogima od njih odbila izdati vize za odlazak na utakmicu u Baku. Razlog je što su armenskog porijekla. Azerima je dakle nebitno što je riječ o državljanima Ujedinjenog Kraljevstva. Važno im je jedino što su, pregledavajući njihove zahtjeve, primijetili armenska prezimena. Jedno od njih je i Mkhitaryan. Arsenalov armenski nogometaš neće ići u Baku jer mu Azerbajdžan “nije mogao jamčiti sigurnost”. 

Azerbajdžan nije dopustio dolazak na finale engleskim navijačima armenskog porijekla i najpopularnijem armenskom sportašu koji igra za Arsenal

Ovdje ćemo se kratko vratiti u povijest. Krajem 80-ih i početkom 90-ih u enklavi Nagorno-Karabakh u Azerbajdžanu bjesnio je rat između Armenaca koji su većina u tom kraju i koje je podržavala Armenija s jedne te Azerbajdžana s druge strane. U žestokom sukobu u kojem je poginulo oko 50 tisuća ljudi, dok ih je prognano oko 1,2 milijuna, pobijedila je Armenija. Nagorno-Karabakh tako je izborio “neovisnost”, ali je de facto pod armenskom kontrolom, dok ga Azerbajdžan i dalje smatra dijelom svog teritorija. 

Armenci i Azeri i dalje se ne podnose iako je rat završio 1994. Netrpeljivost među njima je tolika da njihovi klubovi i dalje ne mogu igrati jedni protiv drugih u UEFA-inim natjecanjima. Pažljiviji pratitelji ždrjebova za euro kupove znaju da se to naglasi prilikom svakog izvlačenja parova.

Usprkos velikom neprijateljstvu, armenski sportaši nakon rata su bez problema igrali u Azerbajdžanu. Ali Mkhitaryan je specifičan slučaj. Daleko najpopularniji armenski sportaš, nogometaš Arsenala i bivši igrač Šahtara, Borussije Dortmund i Manchester Uniteda, legenda je svoje zemlje ne samo zbog postignuća na terenu nego i zato što je borac za armenski Nagorno-Karabakh ili Artsakh, kako ga Armenci zovu. Posjećivao je tu regiju te skupljao i donirao pomoć za Armence tamo.

Kako je brutalni rat završen prije 25 godina spriječio Mkhitaryana da igra jednu od utakmica karijere?

Armenski sportaši koji su nastupali u Azerbajdžanu, za razliku od Mkhitaryana, nisu išli u Nagorno-Karabakh. Azerbajdžan naime brani ulazak u tu državu svim Armencima koji su bili u Nagorno-Karabakhu nakon rata. Uostalom, Arsenal je već jednom ove sezone igrao u Azerbajdžanu i Mkhitaryan ni tada nije došao u neprijateljsku zemlju. Jesenas su Topnici u skupini EL-a igrali protiv azerbajdžanskog Qarabaga. Zanimljivo, ne samo da Mkhitaryan nije putovao na gostovanje kod tog kluba nego i na londonskoj utakmici ovih klubova nije ulazio u igru.

Razlog je što je Qarabag ustvari Karabakh. Najbolji azerbajdžanski klub, koji je prošle sezone izbacio Atletico iz Lige prvaka, nosi ime azerske regije iz koje su ga protjerali Armenci i zapravo je iz Agdama, glavnog grada Nagorno-Karabakha. Kao i preko 700 tisuća Azera, Qarabag je izbjeglica koju su u progonstvo poslali Armenci. Oni su grad iz kojeg je taj klub sravnili sa zemljom i pretvorili ga u grad duhova. Možete misliti kako bi Mkhitaryan, borac za armenski Nagorno-Karabakh, prošao igrajući s klubom od tamo protjeranih Azera. Još gore bi mu bilo u glavnom gradu Azerbajdžana pa je zato Arsenal tamo hendikepiran neigranjem nogometaša koji je do finala igrao 11 utakmica u EL-u. 

Ovo finale ipak ima jednu lijepu priču. Točnije, jedinu

Kao što vidite, utakmica koja bi morala biti vrhunac sjajne sezone u Europa ligi, u kojoj smo uživali u nizu odličnih utakmica, zahvaljujući UEFA-i pretvorila se u mučnu obavezu koju treba odraditi i koja nema veze s nogometom, nogometašima i navijačima. 

Ali finale EL-a usprkos svemu navedenom ima i jednu lijepu priču i njom ćemo zaključiti tekst. Navijači Eintrachta, koji je u polufinalu ispao od Chelseaja, prije tih utakmica kupili su 300 ulaznica za finale. Nakon što njihov klub nije uspio proći do utakmice za trofej, karte za nju poklonili su siromašnoj djeci u Bakuu. 

قالب وردپرس

KOMENTARI:
Loading...