Bio je to težak period adaptacije na ostale kolege u klubu, također amputirce, jer sam još uvijek imao strah od gledanja tih amputiranih dijelova tijela, kaže Jusufović

Piše: Alem DEDIĆ

Često iza uspješnih ljudi stoje nevjerovatne priče. Jedna od takvih priča jeste o Erminu Jusufoviću, članu zlatne reprezentacije Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci i članu kluba Sinovi Bosne.

Rođen je 1981. godine u Tuzli, a živi u Devetaku (općina Lukavac). Njegov životni put iz temelja se promijenio 19. maja 1997. godine kada je doživio tešku nesreću.

Period adaptacije

Naime, radeći poljoprivredne poslove nagazio je na protivpješadijsku minu i doživio tešku povredu svih  ekstremiteta. Kao posljedica tog ranjavanja, amputirana mu je desna potkoljenica.

– Bilo je veoma teško sve to prihvatiti i živjeti s tim, ali zahvaljujući roditeljima, majci Adili i ocu Izetu, te razrednoj profesorici Senadi Burgić, i u tom trenutku mojoj desnoj ruci – bratu blizancu Arminu, nastavio sam školovanje, što je bio i ključ mog povratka u normalne životne tokove i aktivnosti – počinje svoju životnu priču Jusufović za Fakor.

Godinu i po nakon nesreće počinje njegova priča s odbojkom. Još u procesu rehabilitacije sreo je trenera i sekretara SKISO Sinovi Bosne Lukavac Vehbiju Tokića i Fahrudina Muharemovica, koji su ga pozvali u klub.

– Bio je to težak period adaptacije na ostale kolege u klubu, također amputirce, jer sam još uvijek imao strah od gledanja tih amputiranih dijelova tijela. Nakon mnogo truda i odricanja, uspio sam se nametnuti treneru Muharemoviću te zaigrati za klub, ali i skrenuti pažnju selektora reprezentacije Mirze Hrustemovića, i tada sam počeo živjeti svoj san – kaže Ermin.

Sve nakon toga je legenda. Za reprezentaciju BiH je zaigrao 2001. godine i učestvovao je na 16 velikih takmičenja. Osam puta osvajao je zlato na evropskim takmičenjima, tri zlata i jedno srebro na svjetskim prvenstvima, te dva zlata i dva srebra na Paraolimpijskim igrama. Ništa manje značajni nisu ni njegovi klupski uspjesi. Od 2002. do 2008. godine sa Spidom je osvojio sve što se moglo osvojiti, a sa Sinovima Bosne je, također, osvajao nekoliko međunarodnih turnira.

– Igrati u dresu svoje domovine san je koji sanja svaki sportista, a taj nevjerovatan osjećaj mogu doživjeti samo rijetki. Svima je jasno da u taj san treba uložiti mnogo truda i odricanja, ali stajanje na tronu s medaljom na grudima i slušanje himne svoje zemlje, sve to na kraju opravda. Naravno i sama podrška koju čovjek dobije od svoje porodice, prijatelja, ali i medija  mnogo znači i tu čast čini većom – ponosno priča Jusufović.

Mnogo problema

Ipak, zlatni momci susreću se s mnogobrojnim problemima. Pogotovo su ti problemi bili izraženi prije.

– Vrlo je nezahvalno govoriti o (ne)pažnji i problemima u cijeloj ovoj priči, ali koliko god to rezultati skrivali, oni zaista postoje. Istini za volju, manje su izraženi nego u nekom ranijem periodu, ali postoje. Mi imamo problem s funkcioniranjem Zakona o sportu na nivou BiH i on je najveći. Vrlo je mučno i demotivirajuće slušati kakvu podršku države imaju naši susjedi za razliku od nas. Drugi veliki problem je nedostatak zakonskih pretpostavki da članovi reprezentacije (ne samo naše nego i svih ostalih) dobiju plaćeno odsustvo za period kada idu na pripreme i takmičenja. Problema, naravno, ima još i mi nastojimo utjecati na sve moguće načine da ih nadležni sistemski riješe i tako daju podršku i iskažu poštovanje svim sportistima – kaže Jusufović na kraju razgovora za Faktor.

KOMENTARI:
Loading...