Fudbalski stručnjaci svojevremeno su ga smatrali jednim od najvećih talenata u bivšoj Jugoslaviji, a sigurno da bi napravio mnogo veću karijeru da su se poklopile druge stvari.

Sportu je bio naklonjen od malih nogu. Kao dječak, a kasnije i tokom tinejdžerskih godina igrao je fudbal, košarku, bavio se atletikom, gimnastikom, stonim tenisom…

Rođen je 20. novembra 1950. godine, a rano djetinjstvo proveo je na Vratniku. Tu je sa roditeljima, bratom Hidajetom i sestrom Muberom živio do polaska u osnovnu školu 1957, kada se preselio u sarajevsko naselje Hrasno.

– U tom naselju većinom su živjeli ljudi koji su radili u željeznici. Moj otac je bio mašinovođa i sjećam se da me je sa osam godina prvi put odveo na Grbavicu da gledam trening Želje. Tada sam znao da će moj život biti vezan za ovaj stadion. Da se ne lažemo, mnogo sam dao Želji i Željo je meni sve dao.

U početku sam bio inertan za aktivno bavljenje fudbalom jer je treniranje tražilo velike obaveze. Iskreno, tada su me više privlačile druge stvari u životu, ali sam rado gledao treninge omladinaca Željezničara za koje su igrali Mišo Smajlović, Ivica Osim, Brane Jelušić, Bahrija i Fahrija Hrvat…. – prisjeća se u razgovoru za Faktor Džemal Šerbo.

Prekretnica u njegovom životu bio je turnir sarajevskih srednjih škola, koji je održan sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća na igralištu Treće gimnazije.

– Na turniru sam nastupio za svoju srednju tehničku školu. Nakon završetka turnira proglašen sam najboljim igračem i tu je moj talenat prepoznao rahmetli Fadil Požegija, koji je bio pomoćnik Milana Ribara. Od tada počinje moja karijera u ekipi sa Grbavice. Registrovan sam za Željin podmladak i 1968. godine sam potpisao i profesionalni ugovor. Iako sam se svojim talentom nametnuo u juniorima, dalji napredak prema prvom timu na neki način je zaustavljen zbog neshvatanja fudbalske filozofije Milana Ribara.

Mi smo imali potpune različite poglede na fudbal. Ja sam u igri potencirao tehniku, što bi rekli, igrao sam za raju. Volio sam “felširane” lopte, udarce vanjski, driblinge… Ribar mi je pokušao nametnuti da igram kako on želi, da slijepo izvršavam zadatake koje mi da na terenu. To nije išlo. Ne kažem da on nije dobar trener, ali kod njega nije bilo mjesta za slobodno ispoljavanje kreativnosti igrača. Sve je moralo biti šablonizirano i ukalupljeno u provođenju njegovih taktičkih zamisli. Znao sam da tu kod njega neću moći igrati kako želim i uslijedila je posudba u zenički Čelik – nastavlja Šerbo.

U klubu iz Zenice proveo je šest mjeseci i bio je izvanredno primljen u ekipu za koju su tada igrali Micić, Gavran, Galijašević, Buza, Štaka, Talić…, a čiji trener je bio rahmetli Mujo Mujkić.

– Ovo je bila sigurno najbolja generacija Čelika jer je klub dva puta osvojio Srednjoevropski kup, 1971. i 1972. godine. Nakon povratka iz Čelika, u narednim sezonama izborio sam se za svoje mjesto na Grbavici. Za voljeni klub sam igrao sve do 1979. godine i u tom periodu odigrao sam 157 prvenstvenih utakmica i postigao 29 golova. Naravno, najdraži golovi su mi bili u gradskom derbiju protiv Sarajeva. Posebnu težinu ima i gol u prijateljskom meču protiv slavnog Arsenala, koji je gostovao 15. augusta 1976. godine povodom obilježavanja 55. rođendana Željezničara – nastavlja Džemal.

Nakon završetka karijere u Željezničaru 1979, igrao je u inostranstvu i to u Belgiji i Kanadi, da bi posljednje dane kao aktivni fudbaler proveo u Rudaru iz Velenja i Borcu iz Travnika.

– Već tada sam se počeo baviti svojom drugom velikom ljubavi – ugostiteljstvom. U inostranstvu sam solidno zaradio, a taj novac sam uložio u kupovinu prostora u kojem sam otvorio kultni sarajevski lokal “Blue Point”, a potom sam kupio i radnju u Skenderiji u kojoj je bio butik. Dugo godina moj kafić, a potom i picerija i restoran, bili su omiljeno okupljalište sportista, glumaca, pjevača… U “Blue Point” dolazila je raja iz cijele bivše Juge. Slobodno mogu reći da su Šabanadžović, Baždarević, Mihajlović, Samardžija i mnogi drugi iz Želje odrasli u mom kafiću. Oni nisu izlazili iz “Blue Pointa”.

Naravno, kod mene su dolazili i fudbaleri Sarajeva, košarkaši Bosne, Davorin Popović, Kemal Monteno, Hari Varešanović… Bila su to lijepa vremena. Skoro četiri decenije sam se bavio ugostiteljstvom. U “Blue Pointu” sam zaradio lijepih para, tako da sada mogu živjeti od šteka i kada sam se penzionisao – iskren je bivši fudbaler Želje.

Kada je ugostiteljstvo u pitanju, većinu stvari je naučio od legendarnog Neđe Alihodžića, vlasnika Starog sata, za kojeg kaže da je svima bio kao drugi otac.

– Svi u Sarajevu su ga cijenili i poštovali. Stari sat je bio prvi kafić u bivšoj Jugoslaviji i o njemu bi se mogao snimiti film ili serija. Kada sam otvorio “Blue Point”, sve sam radio po njegovim savjetima. Da nije bilo Neđe, sigurno da ne bih bio uspješan ugostitelj. Bio je ljudina koji je svima pomagao i dijelio savjete. Teško je bilo naći čovjeka koji ga je mrzio. Drago mi je da sam na FIS turniru imao priliku igrati za njegov Stari sat. Uvijek su u ekipi bili i drugi igrači Sarajeva i Želje. To je najmanje što smo mogli uraditi za Alihodžića – nastavlja priču Šerbo koji se može pohvaliti diplomom Ekonomskog fakulteta koji je završio uporedo sa fudbalskom karijerom.

Džemala su dugo vremena zvali prvi friz Jugoslavije jer je na zelenom terenu uvijek imao sređenu frizuru. Među navijačima se čak govorilo i šalilo da je i na utakmicama nosio češalj sa sobom.

– To su samo priče. Nisam bio fudbaler koji puno trči i klizi. Imao sam svoj stil igre i nisam ga mijenjao. Kakav crni češalj i frizura. I sada imam istu frizuru, samo što nisam crn nego bijel. Šta bi tadašnja raja tek sada rekla za današnje fudbalere i njihove frizure – pita se Šerbo.

Šerbo iz igračkih dana

Svojevremeno je bio na glasu kao veliki zavodnik i uvijek je bio u društvu lijepih žena.

– To je jedina tema o kojoj ne volim pričati. To bih zadržao za sebe. Ne bih o tome pričao. Mogu reći da sam sretan čovjek. Samo sam se jednom ženio, a imam troje djece sa tri različite žene. Neka ostane na tome – izričit je Džemal.

Zanimljiva je i činjenica da mu je najbolji prijatelj bio ljuti rival sa zelenih terena Edhem Šljivo.

– Etko je moj iskreni prijatelj. Bili smo rivali još iz juniorskih dana. Vodili smo bespoštedne duele na terenu, ali sve u granicama dozvoljenog. Zajedno smo i odrasli. Ja sam bio na Bistriku, on je živio kod pivare. On je glavni krivac što sam igrao u inostranstvu i zaradio lijepe pare – kaže nekadašnji ugostitelj.

Među automobilima favorit mu je “BMW” koji je i vozio veći dio života.

– Za mene je to najbolji automobil. U životu sam promijenio 11 “BMW-a” i to novih. Ko jednom vozi ovaj automobil, ostaje mu vjeran do kraja života – kaže na kraju Džemal.