Rođeni poslije više od tri decenije ponovo će zaigrati u Evropi i to u novoformiranoj UEFA Konferencijskoj ligi.

– Sigurno je predivan osjećaj. Nismo potpuno ni svjesni šta smo napravili. Povratak iz Kaknja do Mostara tek je oslikao koliko ljudi voli Velež i koliku armiju navijača imamo i u Konjicu, Jablanici… Ljudi su bili željni uspjeha, a kada se izvuče kuglica protivnika u prvoj evropskoj utakmici bit će svjesni šta smo uradili. Nikada neću zaboraviti skandiranje: Naš je Duda Alex Ferguson. Zahvaljujem navijačima na podršci. Brzo smo se zbližili i našli energiju. Sigurno da je godilo skandiranje Red Armyja na stadionu i na Musali. Neka uživaju u plasmanu u Evropu, jer smo to svi zaslužili – kaže na početku razgovora za Faktor Feđa Dudić.

VEZANI TEKST – Veliko slavlje Rođenih, Dudić emotivan: Nemamo zvijezda, ali imamo tim

Prije početka prvenstva Dudić je često davao optimistične izjave, a rezultat je na kraju pokazao da je s razlogom vjerovao u svoje igrače, Upravu, sponzore…

– Rekao sam mnogo puta ovu sezonu ćemo se mi nešto pitati i ispalo je zaista da smo se mnogo toga pitali. Na kraju smo ostvarili cilj. Entuzijazam nije bio bez razloga. Bio je argumentovan. Jednostavno, ekipa mi je davala za pravo iako nas nisu svrstavali u red favorita za evropsku scenu. Imali smo kontinuitet dobrih igara, dobro smo i naporno radili i, jednostavno, napredovali smo svaki dan. To se na kraju ispostavilo ključnim. Zadovoljni smo da smo izašli u Evropu, ali ne želim da to bude vrhunac moje karijere. Želim još više. Moj cilj je da sa Veležom ostvarim još bolje rezultate, da probamo da prođemo u Evropi iskorak – kaže trener Rođenih.

Njegove sadašnje ambicije su vezane za Mostar i Velež.

– Mi smo dobar domaćin. Kod nas je slogan: Pokrij se onoliko koliko ti je širok jorgan. To je tako. Zato je u Veležu plaća 10-og u mjesecu i to svaki mjesec. Igrači su zadovoljni bez obzira na visinu primanja, jer oni su pristali da igraju za to. Vidimo u drugim klubovima nije tako i da se kasni po nekoliko mjeseci, bez obzira što su velika primanja. Za mene je ispravniji ovaj put, jer imaš zadovoljne igrače iz kojih možeš izvući maksimum. Redovno ih plaćaš i to je bolje nego da su više plaćeni, a da to nije redovno. Mislim da moji igrači zaslužuju veće plaće, ali u klubu smo gdje se gleda gdje će se koja marka potrošiti. To je ispravan put da se ne bi doživio neki slučaj Čelika, ne daj Bože, ili drugih klubova koji su imali dvije sezone enormnih ulaganja, a poslije toga sušne godine – nastavlja Feđa.

Trener Veleža ističe da nema razloga da mijenja klub.

– Da kažem da ne razmišljam o kupovini stana ili kuće u Mostaru, slagao bih. Sigurno da se u tom smjeru ide. Tu mi je porodica. Petog avgusta će biti pune dvije godine kako sam došao. Ajla ide u školu, kao i Emina. Lijepo nam je u Mostaru, kao u rodnom Sarajevu. Zasluge supruge Aide su ogromne. Ja ne radim samo na terenu. Ja svoj posao nosim kući do tri iza ponoći da gledam utakmice, pravim analize, radim skautinge. Sve to ona proživljava. Koliko puta me je pitala da prošetam sa djecom, a ja i nemam vremena za njih. Sigurno da oni puno ispaštaju zbog mog posla. Slijedi sedam dana odmora. Isključit ću se iz svega i posvetiti se porodici, svoje troje djece, Ajli, Emini i Ameru. Sigurno da ću 31.5. pamtiti po mnogo čemu – ističe Dudić.

Dudić je rođen u Sarajevu 1. februara 1983. godine. Igrao je za Travnik, Željezničar, Zagreb, Varaždin, GOŠK, Novi Pazar, Slaviju i Zvijezdu Gradačac. Kao trener prije Veleža vodio je GOŠK.

– Cijeli život imao sam neku tajnu vezu sa Hercegovinom i jako sam sretan. Sve je krenulo sa mojim menadžerom Zdravkom Marićem, koji je iz Mostara, i imao je dosta utjecaja na moju karijeru. Slijedi Brotnjo iz Čitluka, gdje sam kao igrač proveo prelijepe trenutke. Tu je i GOŠK iz Gabele gdje sam stekao velike prijatelje, prije svega Luju Ilića i Andriju Jurkovića. Dobio sam prvu pravu priliku u seniorskom fudbalu kao trener. Zahvalan sam čelnim ljudima kluba koji su me prepoznali. Niko nije za mene čuo kao trenera, poznavali su me kao igrača. Otkud on, svi su se pitali. Trenersku kulminaciju doživio sam u Veležu – nastavlja Feđa.

U igračkoj karijeri može se pohvaliti i da je bio šampion Hrvatske.

– Sa Zagrebom sam osvojio titulu 2002. godine. To je jedina šampionska titula u Hrvatskoj, a da nije bio Hajduk ili Dinamo. Poslije je bila i Rijeka. Samo četiri kluba u Hrvatskoj su osvajala titulu. Biti član te generacije Zagreba jedno je veliko priznanje. Isto tako, izdvojio bih uspjeh sa Varaždinom, u čijem dresu sam igrao finale Kupa Hrvatske, gdje smo izgubili od Dinama. Još jedna bitna stavka u mojoj igračkoj karijeri je da sam 2010. godine bio prvi strijelac bh. lige. Ljudi koji me ne poznaju previše dugo, misle da sam iz Travnika za koji sam igrao skoro pet godina. Uvijek se rado vraćam u vezirski grad. Tamo imam dosta prijatelja i nadam se da će doći dan da se Travnik vrati u najviši rang takmičenja u našoj zemlji, gdje mu je i mjesto – zaključuje trener Veleža.