Mirza Teletović u NBA ligu stigao je kao ponajbolji evropski košarkaš. Nakon godina dominacije u Euroligi, vinuo se preko Atlantika, a ljubitelji čarobne igre s narandžastopm loptom s mnogo optimizma najavljivali su novu avanturu možda i najboljeg košarkaša kojeg smo imali u proteklih mnogo mnogo godina.

No, nikada do kraja adaptirani Hercegovac u najjačoj svjetskoj ligi nije pokazao kvalitet kojim se u Evropi tako često hvalio. Koliko god Teletović ponekad rešetao mrežice protivnika, teško se oteti utisku da je scena očekivala više. On je danas tek prosječan NBA igrač sa tek solidnim brojevima i, utisak je, nikad do kraja eksploatiranim potencijalom.

A šta kažu brojevi? Mirza je u prvoj sezonu nastupajući za Brooklyn bilježio 3.5 poena uz 1.8 skokova po meču prosječno tokom regularnog dijela sezone. Druga godina donijela je mnogo bolje nastupa uz prosječno 8.6 poena i 3.7 skokova po utakmici da bi slične brojke, Teletović zadržao i u trećoj, posljednjoj sezonu u dresu Mrežica (8.5/4.9)

Uslijedio je prelazak u Phoenix te nešto ozbiljnija uloga u timu koji ove sezone bilježi grozne rezultate. Jablaničanin je odigrao nekoliko kvalitetnih mečeva, a trenutno ga prate u najbolje brojke u njegovoj NBA karijeri. Po meču bilježi skoro deseto poena prosječno uz po tri skoka i jednu asistenciju.

A reprezentacija?

S druge strane, Jusuf Nurkić u NBA je stigao kao igrač daleko slabije reputacije od svog reprezentativnog (?) kolege. On je igrao za Cedevitu i Zadar, bio solidan, ali je njegov izbor u prvog rundi drafta iznenadio sve. Neopravdano. Već u prvim nastupima pokazao je snagu i kvalitet, a brojevi u prvoj godini bili su daleko bolji od onih koje je bilježio poznatiji kolega.

Nurkić je sa sedam poena i šest skokova najavio sjajnu NBA karijeru premda su ga u drugoj sezoni povrede spriječile da nastavi utabanim putem. Mladi centar vraća se u pravu formu i uživa u sve ozbiljnijoj minutaži. Samo takav bit će zlata vrijedan našem nacionalnom timu za koji nikako da zaigra zbog dosadnih problema sa Košarkaškim savezom.

A uz njega i kapitena s početka teksta, naša reprezentacija je faktor i može pobijediti svakog. Bilo bi ih lijepo vidjeti u istom dresu, što prije. Uz eventualno još nekog odbjeglog sina, možda Nihada Đedovića. Mada se sve čini tako daleko i nestvarno, ko će spriječiti domaće ljubitelje narandžaste lopte da sanjaju.

KOMENTARI:
Loading...