Tinejdžersko doba za svaku mladu osobu predstavlja onaj period u životu najintenzivnijeg razvijanja, samospoznaje i razvijanja kritičkog mišljenja. To je vrijeme u kojem otkrivamo koje su one crtice našeg identiteta koje nas približavaju jednima, a udaljavaju od drugih – u kojem pronalazimo svoje mjesto i nastojimo istražiti svoje biće. Upravo zbog toga, srednja škola trebala bi biti jedno od utočišta u kojem srednjoškolci mogu pronaći odgovore na sva najvažnija pitanja koja ih u tom periodu muče, a seksualnost je svakako jedno od njih.

Piše: Hilma Unkić, Radiosarajevo.ba

Postavlja se, međutim, pitanje na koji način obrazovne ustanove i profesori koji rade u njima zaista pružaju ono što je potrebno jednoj mladoj osobi u procesu njenog pronalaženja i sazrijevanja. Jedna od najstigmatiziranijih grupa u našem društvu jesu pripadnici LGBT populacije, koji su, prema studiji Prava LGBT osoba u Bosni i Hercegovini: Obrazovanje, u obrazovnom procesu potpuno nevidljivi. Nerazumijevanje, neprihvatanje, ali i strah i jednih i drugih, često dovodi do otuđenja LGBT vršnjaka od ostalih.

Mladen Lakić, jedan od autora ove studije koja je provedena tokom 2013. godine, navodi kako su nedostatak pravih informacija, znanja i spremnosti da se obrazovni sistem nosi s LGBT temama glavni problemi:

„Sama činjenica da smo ispitanike za intervjue koje smo koristili u istraživanju jedva nalazili pokazuje nam koliko je obrazovni sistem zatvoren za ovakve teme. To je, naprosto, jedan tabu o kojem, većina, želi da šuti i da ne razmišlja. Odbijanje nastavnog osoblja da učestvuje u jednom ovakvom istraživanju jasno pokazuje jako nizak stepen spremnosti na saradnju kako bi došlo do promjena. Svakako, na umu treba imati i sveopći odnos društva prema LGBT zajednici, pa ni obrazovni sektor nije iznad toga, nažalost. Dominantno je, iz stavova ispitanika, da se postojanje LGBT osoba najčešće negira, bilo da se radi o temama usko vezanim za tu zajednicu, kolegama u nastavi ili učenicima“, kaže Mladen Lakić za Radiosarajevo.ba.

Lakić smatra kako je istina da je istraživanje bilo fokusirano na LGBT zajednicu, ali navodi da je riječ o jednoj analizi koja je samo dodatno pokazala koliko je obrazovnom sistemu u našoj zemlji potrebna temeljita promjena.

“Do promjene mora doći u glavama profesora i roditelja”

Nakon što je istraživanje objavljeno, uslijedili su treninzi i obuke za nastavnike, profesore i psihologe koji rade u školama, kako bi im se ukazalo na što bolji pristup LGBT temama.

Jedna od polaznica treninga Sarajevskog otvorenog centra (R)edukovanje homofobije i transfobije u srednjim školama u Bosni i Hercegovini bila je i profesorica Bosanskog jezika i književnosti u Gimnaziji Cazin Almira Topić. Ova profesorica smatra kako je homofobija u srednjim školama problem koji je potrebno sistematski rješavati, ali u našem društvu još uvijek nema dovoljno prostora za takvo djelovanje i promjene.

„Suzbiti homofobiju u srednjim školama je jednako teško kao i suzbiti ostale fobije, npr. prema drugoj vjeri ili naciji. Potrebno je da s mladim ljudima rade kadrovi koji su otvoreni za takve teme, dakle potrebno je da se u glavama profesora i roditelja desi promjena, pa tek onda da se radi s učenicima. Moguće je s učenicima razgovarati na tu temu, ali da li je moguće suzbiti homofobiju, to ne znam. Zapravo bi trebalo provesti neko istraživanje na tu temu u školama, saznati šta mladi misle o LGBT osobama i onda raditi na suzbijanju homofobije, ako se pokaže da je ima, u šta uopće ne sumnjam“, mišljenje je profesorice Topić.

Kada je riječ o školi u kojoj ova profesorica radi, otvorenog izjašnjavanja srednjoškolaca kao pripadnika LGBT populacije nije bilo.

„Nisam imala priliku da vidim ili primijetim ophođenje djece prema LGBT osobama, jer u našoj školi nije bilo otvorenog iznošenja homoseksualne orijentacije, bar koliko je meni poznato. Međutim, na primjerima iz literature koju radimo, primijetila sam da se na pojam homoseksualnosti djeca smiju, ali niko nije pokazao nikakav agresivan stav. Da je bilo toga, mislim da bih se zadržala na toj temi malo duže.“

Kada je riječ o temama koje srednjoškolce najviše zanimaju, profesorica Topić ističe njihove porodične probleme, odnose s prijateljima, ljubav…

„Srednjoškolci najviše žele da razgovaraju o problemima koje njih muče – ljubav, odnosi s roditeljima, odnosi s prijateljima, škola. O ljubavnim problemima ne raspravljamo na časovima, ali o odnosu s roditeljima i prijateljima se dosta diskutira, najviše na času razredne zajednice pričamo o školi, o učenju, o profesorima i slično. Često razgovaramo o društvu u kojem živimo, o politici i političarima, o problemima s kojima se svakodnevno suočavaju njihovi roditelji, o krizi (financijskoj i moralnoj). Razgovaramo i o njihovim planovima za budućnost iz kojih je vidljivo da njih 70 posto želi otići iz zemlje u potrazi za poslom, uspjehom, sretnijim životom.”

Mlađi profesori manje tolerantni

Da bi se nešto moglo promijeniti, potrebno je da, prije svega, sami učitelji budu spremni i otvoreni za drukčije stavove od onih koji su dominantni u jednom društvu.

„Među prosvjetnim radnicima, pogotovo mlađim, nema te otvorenosti, što je čudno. Čini mi se da su stariji prosvjetni radnici, oni koji su živjeli u predratnoj Jugoslaviji otvoreniji za ovakve teme – i mnoge druge od ovih mlađih. Mlade kolege su dosta vjerski nastrojene i vjerovatno je to razlog njihove zatvorenosti za neke teme. Doduše, ja nikad nisam ni započela ovakvu temu s kolegama, pa ne znam njihovo mišljenje, ovo je samo moje nagađanje, ali znam da su neke kolege odustale od seminara o LGBT osobama, kad su saznale da se u javnosti takva bura podigla oko toga. Za vrijeme trajanja seminara nas je policija čuvala što je najbolji odgovor na pitanje ima li homofobije – itekako ima.“

“Neka oni to rade kod svoje kuće, a ne ispred mene u gradu”

Enes Kozličić učenik je trećeg razreda Gimnazije Bihać i koordinator No Hate Lokalnog tima u ovom gradu, te posjeduje certifikat za uspješno završenu obuku za vršnjačkog edukatora na temu Govor mržnje na internetu i cyberbullying. Osim toga, Enes je aktivan i u školskom Vijeću učenika, a za portal Radiosarajevo.ba iznosi svoje stavove o LGBT populaciji. Iako dosad nije imao priliku upoznati srednjoškolce koji se izjašnjavaju kao homoseksualci ili biseksualci, priča kako poznaje neke starije LGBT osobe.

„Moj stav prema takvim vršnjacima je normalan, kao i prema svakoj drugoj osobi, oni su isti kao i mi, ali svi smo mi na svoj način drukčiji, tako su i oni i treba poštovati njihov izbor, kao što i oni poštuju naš.“

Ipak, Enes vjeruje kako srednjoškolci u najvećem broju nemaju pozitivan stav prema LGBT populaciji, te da mnogi od njih podliježu predrasudama koje su rezultat neznanja.

„Predrasuda ima i previše. Naime, srednjoškolce bih opisao kao ksenofobe, ne sve, ali jedan dio da, radi se o tome da se oni boje nepoznatog i onog na šta nisu navikli, a to je i LGBT populacija, i to bi se trebalo promijeniti, jer kako kažu: ‘Mladi koji danas čitaju, sutra su ljudi koji misle’. Što se tiče stavova, to su najčešće stavovi tipa: ‘Neka oni to rade kod svoje kuće, a ne ispred mene u gradu’.”

Jedan od problema je, svakako, i taj što škola ne pruža dovoljno informacija učenicima kada je riječ o temi seksualnosti i različitih seksualnih orijentacija.

„U školi spominjemo tu temu, ali skroz malo, ja nisam znao uopće šta znači riječ LGBT, tj. značenje dok nisam otišao na nekoliko seminara i o tome smo i razgovarali i bio sam s pripadnicima LGBT populacije tamo i nisam imao nikakvih neugodnosti ni problema. Ali kako je naša profesorica Sociologije rekla: ‘Homoseksualce trebamo smatrati devijantnim ponašanjem’, zar trebaju takvi ljudi da nam predaju?”

Kao i Enes, i Ena*, srednjoškolka iz Tešnja, mogla bi zamisliti da joj najbolji prijatelj ili prijateljica bude gej ili lezbijka. Ni ona dosad nije imala priliku upoznati LGBT vršnjaka, ali smatra da svaka individua ima pravo na izbor i opciju da bude ono što jeste, pa tako i kada je riječ o seksualnom opredjeljenju. No, i u Eninom slučaju, iskustva kada je riječ o razgovorima s ostalim vršnjacima na ovu temu, govore kako nisu baš svi srednjoškolci spremni prihvatiti osobe koje se ne izjašnjavaju kao heteroseksualci.

„Mnoštvo je predrasuda. Uglavnom su to negativni stavovi, osuđivanja i ismijavanja. Što se tiče škole, pažnje se posvećuje veoma malo. Štaviše, mislim da je smatrano tabu temom.“

Ante Vukojević je završio srednju školu u Ljubuškom. Danas, kao 23-godišnjak, Ante nema problem da se izjasni kao biseksualac, ali to nije uvijek bilo tako.

„Tokom srednje škole sam osjećao lagani pritisak zbog toga što jesam, ali sam se, inače, trudio da moja seksualna orijentacija ostane neotkrivena, tako da pritisak nije bio velik. Bilo je nekoliko neugodnih situacija, kao što su dobacivanja ili već postavljenih markica na svakog muškarca koji je malo feminiziran ili se druži samo s prijateljicama. Inače, u srednjoj školi niko nije znao da sam biseksualan, osim onih ljudi s kojima sam bio u vezi.“

Seksualnost je i u Antinoj školi bila veliki tabu, a LGBT pojmovi su, prema njegovim riječima, bili „naučna fantastika“.

Danas je situacija drukčija, i ovaj mladić sve više nailazi na razumijevanje ljudi koji ga okružuju.

„Sada je ta priča sasvim drukčija, ali zbog mene samog, a ne zbog toga jer se društvo nešto posebno promijenilo… Reakcije ljudi budu većinom OK – valjda se krećem među ljudima koji su normalni i ‘moderni’. Neki budu iznenađeni, ali više pozitivno. Uglavnom to ide ovako: ljudi su prvo iznenađeni, zatim imaju mnoštvo pitanja, onda žele to promijeniti kod tebe, pa se počnu dešavati stvari da, kada kažeš to ljudima, oni počnu sumnjati u svoj seksualni identitet ili ih pitanja seksualnosti više zanimaju“, priča Ante za Radiosarajevo.ba.

Srednjoškolci koji s dozom prezira gledaju na svoje LGBT vršnjake, na kraju su, samo posljednji u lancu homofobije, jer, činjenica je da je cjelokupan obrazovni sistem naše zemlje veoma zatvoren za bilo kakva rušenja tabu tema.

Udžbenici još uvijek pružaju prostor za diskriminaciju, sami profesori nisu spremni razgovarati s učenicima o temi seksualnosti, a posebno ne o LGBT problematici. Ne radi se, međutim, samo o LGBT populaciji, nego, o generalnoj (ne)spremnosti onih koji su uključeni u obrazovni proces da budu dio stvarne promjene u jednom društvu. Škola je, u našoj zemlji, već uobičajeno, (p)ostala mjesto na kojem djeca upijaju većinom uniformirana, simplificirana i površna znanja, a kritičko mišljenje se razvija u nekim drugim sferama života. Upravo zbog toga, vršnjaci koji su netrpeljivi prema svemu što nije standardno i što se usuđuje da bude drukčije od njih, najmanje su krivi u jednom zatvorenom društvu i obrazovnom sistemu.


Ena* – ime je promijenjeno jer je naša sugovornica željela ostati anonimna. 


Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske. 

KOMENTARI:
Loading...