Spoznaja naučnika da su neke vrste raka, odnosno karcinoma prenosive kod nekih životinja, nije posebno stara. A još mlađa je spoznaja da je čovjek svojim ponašanjem, sve intenzivnijim iskorištavanjem prirode kako je evoluirao, direktno utjecao na širenje zaraznih oblika karcinoma među pojedinim vrstama.

 Najnovije otkriće o jednom takvom slučaju dramatično je objašnjenje velike skupine naučnika iz Kanade, Argentine, SAD-a, Čilea i Francuske o tome da je čovjek posljednjih nekoliko godina direktno skrivio prenošenje jedne vrste karcinoma različitih vrsta dagnji diljem planeta, piše Express.hr.

 Naučni članak objavljen u e-Life u uvodu objašnjava da se odranije znalo da se neke vrste raka mogu prenositi od jedinke do jedinke prvo među psima, a od prije nekoliko godina i među tasmanijskim vragovima, zgodnim krznatim zvjerčicama s Tasmanije. Ranije se smatralo da karcinom ima jednu od isključivo tri sudbine – ili će toliko rasti da će ubiti domaćina, a pritom umrijeti i sam, ili će ga ubiti imunološki sistem domaćina ili će ga domaćin ubiti tako što će se uspješno liječiti.

 U 90-ima je, međutim, otkrivena čudna situacija na dva mjesta na Tasmaniji da tasmanijski vragovi imaju pravu malu epidemiju karcinoma lica. Ispalo je da se DNK karcinoma ne poklapa sa životinjom, ali se poklapa međusobno kod različitih životinja, što je značilo da su bili skoro kao da su bili klonirani. Pokazalo se da je riječ, jasno, ne o parazitskom obliku života, nego o bujanju podivljalog tkiva, ali ovaj put prouzrokovanog time što bi kancerogena stanica dospjela na kožu tasmanijskog vraga tamo gdje ga je već zaraženi tasmanijski vrag ugrizao.

 Ovo otkriće potaknulo je niz istraživanja koja su kulminirala istraživanjem s Cambridgea ovog ljeta koje je pokazalo da se određeni karcinom kod pasa također razvio kao prenosivi prije nekoliko hiljada godina u Aziji. Sljedeći korak bilo je širenje tog tumora među psima prije 2000 godina uzduž Puta svile, potom prije 500 godina pojavljivanje u objema Amerikama i na kraju u 19. stoljeću u Australiji i po najizoliranijim otocima svijeta. Podudarnost s kretanjem čovječanstva je više nego očita.

 A dagnje? Da se nešto čudno događa naučnici su shvatili kada su otkrili da čileanska dagnja, znači iz Južne Amerike, i obična dagnja iz Evrope imaju iste neoplazme, odnosno tumore. I to kako iste… Prije tri godine prvi je put otkriveno da rak može prelaziti s jedne školjke na drugu, i to tako da stanice tumora s jedne školjke naprosto otplutaju kroz vodu sve dok je druga školjka ne usiše dok filtrira more u “lovu” na hranjive čestice. To je bio razlog zašto si je jedan genetičar iz Francuske uspio objasniti inače neobjašnjivu situaciju da mu povremeno tu i tamo neka plava dagnja iz Francuske, kad joj analizira DNK, pokaže kao da pripada drugoj vrsti.

 DNK rezultati su bili kao da je riječ o nekakvom križancu između plave dagnje i zaljevske dagnje. Ali je problem bio u tome što zaljevskih dagnji nema na atlantskoj obali Francuske, nego samo na Pacifiku. I tek nakon što mu je na pamet pala mogućnost da je riječ o karcinomu, te nakon jako puno istraživanja uz pomoć niza kolega sa skoro svih kontinenata, otkrilo se o čemu je riječ. Ispalo je da je promijenjena DNK slika ponekih plavih dagnji iz Francuske bila posljedica prisutnosti stanica karcinoma koji je bio vrlo sličan zaljevskoj dagnji s pacifičke obale Kanade.

 U međuvremenu su kolege otkrili da se nešto vrlo neobično događa dagnjama na atlantskoj obali Argentine i na pacifičkoj obali Čilea. Bila je riječ o čileanskim plavim dagnjama, hiljadama kilometara udaljenima od plavih dagnji iz Francuske, usto još praktično nemoguće da budu zaražene istim karcinomom zato što ih razdvajaju morske struje oko ekvatora. A karcinom je bio identičan. Ne samo to, nego je zahvatio čak 13 posto dagnji po Argentini i po Čileu.

 Jedino logično objašnjenje bilo je da su brodovi ti pomoću kojih su dagnje iz jednog mora putovale u druga, a s njima skupa vremenom i karcinom koji se u novim morima dalje širio među dagnjama stanicama koje je otpuštao u more. Zagonetka je, međutim, ostalo to da je karcinom između dagnji u Francuskoj i onima u Južnoj Americi, i to s obje okeanske obale, identičan, dok onaj između zaljevske dagnje na pacifičkoj obali Kanade i onaj iz plavih dagnji u Francuskoj, nije bio identičan, nego samo donekle sličan.

 Teza je da je sve počelo kod zaljevskih dagnji negdje na Pacifiku, da se razvio karcinom koji se stao širiti, naučnici su ga nazvali BTN1. Vremenom se on transformirao u još jednu DNK liniju, imenovanu sada kao BTN2. Ta druga linija bila je ona koja je pomoću brodova otputovala do Evrope, da bi u međuvremenu zaljevske dagnje iz Tihog okeana uz obalu Kanade razvile otpornost na BTN2 i iskorijenile ga. Kod njih je tako ostao samo onaj prvi tip karcinoma, a svijetom se stao širiti drugi tip. Te tri vrste dagnji trenutno su jedine za koje je poznato da su počele podlijegati toj karcinomskoj pošasti. Što se tiče Mediterana i posebno Jadrana, obična dagnja i mediteranska dagnja u izvještaju se apsolutno ne spominju kao zasad na bilo koji način problematične.

(Večernji.ba/SB)

قالب وردپرس

KOMENTARI:
Loading...