Uprkos svim naporima koje ulože, ljudi završe u braku s pogrešnom osobom. Djelimično je razlog taj što ljudi s kojima se pokušavamo zbližiti ne znaju o nama i našim problemima, te im se činimo se normalnim.

U nekom samosvjesnom društvu glavno pitanje tokom prve večere ili kafe bi bilo “Koliko si ti lud?”, navodi Alain de Botton, autor psihološke knjige “Prokletstvo ljubavi”.

“Možda imamo tendenciju da se pobjesnimo kada neko ne dijeli naše mišljenje ili se možemo opustiti samo kada radimo, možda imamo problem s intimnošću nakon seksa ili se povlačimo u sebe kao odgovor na poniženje. Niko nije savršen”, kaže ovaj psiholog.

Racionalni i brak iz osjećaja

160529075.3_mnIstiče kako svi pokušavamo upoznati bolje naše partnere kako bismo ih razumjeli. Posjećujemo njihove porodice, gledamo fotografije, izlazimo s njihovim prijateljima itd. Tada smatramo da smo uradili našu “domaću zadaću”, ali nismo.

“Brak dolazi kao velikodušno, beskrajno ljubazno kockanje dvoje ljudi koji još ne znaju ko su i šta će biti, te se obavezuju na budućnost koju ne mogu pojmiti i pažljivo izbjegavaju istraživanje”, kaže De Botton.

Podsjetio je kako su se kroz historiju brakovi spajali iz različitih, ali mnogo drugačijih razloga nego danas. Neki od njih su spajanje zemlje, spajanje posla, otac mladenke je bio gradonačelnik, dvorac kojim je trebalo upravljati ili su roditelji već to ugovorili za par. Iz tih brakova poticala je samoća, nevjerstvo, zlostavljanje, tegoba na srcu i vrisak koji se mogao čuti kroz bolnička vrata.

“Racionalni braka je bio sebičan, eksploativan i bio je sredstvo. Zato je zamijenjen brakom iz osjećanja. Bit je da su svoje ljudi preplavljeni instinktom i znaju u svom srcu da je to ‘to’. Uprkos tome što se možda znaju samo šest mjeseci, neko od njih nema posla ili su tek postali punoljetni, sigurnije se osjećaju. Prestiž instinkta je traumatiziran stoljećima zbog neracionalnih razloga. No, iako mislimo da tražimo sreću u braku, to nije tako jednostavno”, piše u knjizi “Prokletstvo ljubavi”.

Ljubav i sreća nisu povezane

Psiholog navodi kako mi ustvari tragamo za familijarnošću koja može komplikovati bilo koji plan koji smo imali za sreću. Razlog je taj, tvrdi De Botton, što pokušavamo ponovo stvoriti osjećaje koje smo dobro poznavali u djetinjstvu.

“Ljubav većine na koje smo iskusili ranije bila je pomiješana s drugim destruktivnim stvarima: osjećajem da želimo pomoći odrasloj osobi koja je izgubila kontrolu, lišena roditeljske topline ili uplašena njegovim bijesom ili nije dovoljno sigurna da kaže svoje želje. Koliko je onda logično da kao odrasli odbijamo osobe ne zbog toga što nisu prave već što su previše direktne, balansirane, zrele, pune razumijevanja i realne i kako se to onda našem srcu čini stranim? Stupamo u brak s pogrešnim ljudima jer ne povezujemo ‘biti zaljubljen’ sa osjećajem sreće”, tvrdi autor.

Pogrešnu osobu ne treba ostaviti

160529075.1_mnGreške pravimo, kaže psiholog De Botton, jer smo usamljeni. Prema njegovom mišljenju, trebamo biti u potpunosti u miru s mogućnošću dugogodišnje samoće kako bi na odgovarajući način mogli izabrati, u protivnom, rizikujemo da više volimo ne biti sami nego što volimo partnera koji nas je poštedio te sudbine.

“U konačni stupimo u brak kako bismo taj lijepi osjećaj učinili vječnim. Zamišljamo kako će nam brak pomoći da sačuvamo radost koju smo osjećali kada smo zaprošeni, da sačuvamo senzaciju, ali ne uspijemo vidjeti da nema povezanosti između tih osjećaja i institucije braka. Brak nas odlučno premjesti na drugi različiti i administrativni avion kojim dođemo možda u kuću u predgrađu s dubokim promjenama i bijesnom djecom koja ubijaju strast iz koje su se pojavila. Jedini zajednički sastojak boce je partner, a to je možda upravo pogrešni sastojak naše boce. No, dobra vijest je da nije bitno ako smo otkrili da smo u braku s pogrešnom osobom. Ne trebamo je napustiti”, kaže De Botton.

Naglašava kako trebamo shvatiti da svako ljudsko biće će nekada biti frustrirano, ljuto, nervozno, bijesno ili razočarat će nas, kao i mi to biće. Nema kraja našem osjećanju “praznoće” i “nepotpunosti”, ali to nisu razlozi za razvod.

“Biranje s kim ćete stupiti u brak je slično tome da identifikujete različit način patnje za koju biste se najviše žrtvovali. Filozofija pesimizma nudi rješenja za mnogu tjeskobu i uznemirenost u vezi braka. Možda zvuči čudno, ali pesimizam ublažava pretjerano maštoviti pritisak koji našu romantičnu kulturu stavlja iznad braka. Neuspjeh jednog određenog partnera da nas spasi od naše tuge i melankolije nije argument protiv te osobe i nije znak da naša zajednica neće uspjeti ili se neće nadograditi”, navodi.

Kompatibilnost je postignuće ljubavi

160529075.2_mnDe Botton ističe kako najbolja osoba za nas nije ona koja dijeli sve naše ukuse, jer takva ne postoji, već osoba koja pregovara o tim različitostima inteligentno i koja je dobra u neslaganju.

“Osoba koja ima kapacitet tolerisanja različitosti velikodušno je pravi primjer ‘ne potpuno pogrešne’ osobe. Kompatibilnost je postignuće ljubavi, ne mora biti njezin preduvjet. Romantičnost nam ne pomaže, to je uvredljiva filozofija. To je učinilo da mnogo toga kroz šta smo prošli u braku izgleda užasno. Okončamo usamljeni i ubijeđeni da naša zajednica s manama nije ‘normalna’. Trebali smo naučiti sebe da se naviknemo na ‘pogrešnost’, nastojati da usvojimo opraštajući, humorističniji i ljubazniji pogled na višestrukim primjerima nas i naših partnera”, zaključuje De Botton.

KOMENTARI:
Loading...