Kopanje nosa je ružna, potencijalno štetna i nehigijenska navika. Većina ljudi to radi, ali rijetko ko priznaje.

Ipak, ima li razloga za sram i brigu ukoliko kopate nos? Službeni medicinski izraz koji se koristi da opiše “umijeće” kopanja nosa je rinotileksomanija. Prva znanstvena studija o ovom fenomenu provedena je tek 1995. u SAD-u.

Znanstvenici Thompson i Jefferson ispitali su 254 odrasle osobe u Wisconsinu i otkrili da čak 91 posto kopa noseve, dok je 1,2 posto to radilo barem jednom u sat vremena. Chittaranjan Andrade  i B.S. Srihari s Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje i neurologiju u Bangaloreu odlučili su zaviriti malo dublje u tuđe nosnice. Zaključili su da se ponašanja koja uđu u naviku uglavnom oblikuju u djetinjstvu i tinejdžerskoj dobi, pa su odlučili da ispitati mlade u tim godinama.

Ispitali su djecu raznih ekonomskih statusa, a potvrdilo se da gotovo svi kopaju noseve i to u prosjeku četiri puta dnevno. Ono što ih je iznenadilo su obrasci prema kojima to rade. Samo 7,6 posto učenika reklo je da stavlja prst u nos češće do 20 puta dnevno, ali je 20 posto imalo “ozbiljan problem” zbog toga. Većina je rekla da to čini kako bi ublažila svrab ili pročistila nosne puteve, ali je čak 12 posto  priznalo da im čačkanje jednostavno godi. Od 200 ispitanih, devet je priznalo da je pojelo iskopani sadržaj.

Ako izuzmemo ekstremne slučajeve, povremeno kopanje nosa obično nije opasno, ali nije ni sasvim bezopasno. Studija grupe holandskih istraživača iz 2006. godine pokazala je da ta navika potiče širenje bakterija i da “kopači” češće imaju Staphylococcus aureus bakterije u nosu i grlu, nego oni koji nemaju tu naviku.

 

KOMENTARI:
Loading...