S jedne strane “osuđuje se” pretjerana upotreba, s druge (od roditelja) stižu “opravdanja” • Uz prigovaranje, kaznu i opet ne!, problem neće biti riješen

Stalno ponavljanje riječi “ne” nije idealna opcija kako biste zaštitili svoje dijete. Barem ne uvijek. Doznajte kako na učinkovitiji način spriječiti nezgode i neugodnosti a da vas dijete razumije. Danas se prečesto čuje kako roditelji, a i oni koji čuvaju djecu, izgovaraju (samostalno ili ispred glagola) – “ne”! Dok se s jedne strane “osuđuje” pretjerana upotreba, s druge (od roditelja) stižu “opravdanja”. Ono što niko ne kaže je kako, čime i kad zamijeniti, kao i koji je tačan razlog za roditeljsko “ne!” Hajde za početak da shvatimo (nas) roditelje! Iza svakog “ne” stoji ili strah ili potreba da nešto bude drugačije. Tako, kada kažemo “ne”, mi djetetu nešto branimo, pod jedan iz straha da se ne povrijedi, pod dva iz straha da ne povrijedi nekog drugog i pod tri da prestane s određenom radnjom i napravi nešto drugo. Sada je ključno precizirati kada treba reći “ne”, a kada ga treba izbjeći?

 Kada je u pitanju sigurnost djeteta, od presudnog značaja su brze reakcije roditelja - Šta stoji iza roditeljskog NE!
Kada je u pitanju sigurnost djeteta, od presudnog značaja su brze reakcije roditelja

Brze reakcije

Kada je u pitanju sigurnost djeteta, od presudnog značaja su brze reakcije roditelja, koje su tada impulzivne, instinktivne, iskonske i za cilj imaju zaštitu djeteta. To su one situacije kada dijete želi istrčati na ulicu, ili kada ne vidi (ili češće ne razumije) da mu prijeti neposredna opasnost ili naprimjer kada se približi utičnici. Kada roditelj vikne “Ne!”, dijete se trgne, zaustavi se u trenutku jer se uplaši, nerijetko i zaplače, ali složićemo se da je manja šteta od suzica nego da se povrijedilo. Ono što bi uvijek trebalo uslijediti, kada se dijete smiri, jeste da mu se objasni da se moglo povrijediti i da mu se pokaže kako da ubuduće bude pažljivije. Ako je dijete mlađe od tri godine, vjerovatno neće razumjeti posljedice (bar ne onako kako ih mi vidimo), ali mu treba reći zašto smo tako odreagirali. Kada je u pitanju sigurnost i/ili povređivanje drugih od djeteta, treba napraviti razliku je li dijete nešto napravilo namjerno ili slučajno. Ovdje su roditelji djece uzrasta do tri, četiri godine, često u nezavidnoj situaciji, jer to što oni znaju da je dijete bez loše namjere nešto napravilo, teško će razumjeti i druga osoba, naprimjer, roditelj drugog djeteta. U pozadini je uvijek potreba roditelja da zaštiti dijete (pa čak i od drugog djeteta) i to može da nam zamuti sliku, odnosno da stvari vidimo potpuno drugačije, što je sasvim uredu. Međutim, upravo to je i razlog što su roditelji u parkićima kao orlovi koji nadlijeću svoju djecu s jednim ciljem – preduhitriti neugodnu situaciju, što često ide na štetu djece. I tada kreće pretjerano “Ne, ne, ne!” koje ima za cilj ne samo zaštititi drugo dijete nego spriječiti svaku eventualnu neugodnost. Mala djeca uzimaju igračke jedna od drugih ne zato što su zločesta i/ili neodgojena (kako se često etiketiraju), već zato što je to za njih proces učenja i razvijanja motorike. Promatraju sve oko sebe, žele dodirnuti, isprobati nešto, pa to nekada bude i nečiji obraščić, kosa i slično. Dijete od godinu, dvije, dvije i po godine dodiruje stvari i ljude, pa i djecu, s potrebom da osjeti u ručicama oblik, teksturu, težinu… Nekada je taj dodir nekontroliran jer dijete nije svjesno u tolikoj mjeri prostora, tačnije, udaljenosti između sebe i nečijeg oka ili nosa, niti snage u ručicama kada stiska nečiji obraz. Ovo se događa i kada je dijete pod utjecajem intenzivne emocije (sreće, straha ili bijesa). Slažemo se da to može biti bolno i neugodno, posebno drugom djetetu, iako su česte i situacije da dijete uopće ne odreagira, ali je roditelj taj kome to smeta. Kako odreagirati, a ne napraviti pobunu u parku (igraonici, na rođendanu)? Bilo bi idealno i jednostavnije kada bi svi roditelji razumjeli dobre namjere djece, jer vjerujte, nijedan dvogodišnjak ne izađe iz kuće s idejom da nekog namjerno uštine, udari ili otme igračku! Ali, s obzirom na to da roditelji imaju “ugrađen sistem” zaštite potomaka i da ne žele da baš njihovo dijete bude uzrok prepirke i svađe, onda je rješenje da umjesto da govore stalno “ne”, usmjeravaju dijete i govore mu što da radi. Naprimjer – “Pitaj možeš li posuditi igračku”, “To bracu boli, pomazi ga”, “Slučajno si ga udario u nos, to ga boli, reci oprosti”…

  - Šta stoji iza roditeljskog NE!
 

Reakcija roditelja

I poslije ovoga neki roditelji će impulzivno reagirati, ali probajte ih razumjeti. Vama je važno da čak i u takvim situacijama usmjeravate dijete što da napravi, jer će bolje razumjeti od onog ne! Naravno, ne očekujte da će mu odmah sve biti jasno, posebno ako je mlađe od dvije godine, ali vam treba ući u naviku da mu uvijek objasnite.
Ako primijetite da dijete namjerno udara i povređuje druge, važno je da kroz razgovor ili objektivno promatranje trenutne obiteljske situacije (možda ste nedavno dobili bebu, pa djetetu nedostaje pažnja) nađete uzrok. Ako se sve svede na prigovaranje, kaznu i opet “ne!”, problem neće biti riješen, nego se može očekivati da eskalira… “Ne diraj to! Nemoj tu sjediti! Ne gledaj cijeli dan u taj ekran! Na stavlja se to tu!” i slični zahtjevi su potpuno beskorisni iz dva razloga. Prvo, mozak ne razumije negaciju. Sve dok djetetu govorimo da nešto ne radi, ono će ipak raditi, ali ne zato što to radi u inat, već zato što mu mi nesvjesno dajemo takve instrukcije. Da bi mozak razumio što ne treba raditi, prvo mora zamisliti tu radnju. Tako dolazimo do drugog razloga, odnosno posljedice negacije, a to je usmjeravanje pažnje upravo na ono što ne želimo da dijete radi. Onda i recite – Budi pažljiv jer to te može povrijediti.

KOMENTARI:
Loading...