Kad mala djeca imaju izljeve bijesa, roditelji vide samo posljedicu u ponašanju, a ustvari se trebaju zapitati kako se dijete osjeća da se to manifestira kroz reakcije bijesa. S druge strane, nije isključeno da odrasli misle da dijete ne treba osjećati bijes, jer mu je život lak i lijep, pruženo mu je sve što poželi. Ali, to nema nikakve veze s tim… Bez obzira na to što su mala, djeca mogu osjetiti sve emocije – i pozitivne i negativne. S pozitivnim je lako, a negativne poput bijesa, straha, ljutnje, tuge… su onaj pravi izazov za roditelje. Kroz ponašanje roditelja, razgovore i podršku dijete uči prepoznati emocije i stanja, prihvatiti ih i na kraju upravljati njima. S obzirom na to da bijes daje najburnije ponašanje, korisno je da se pozabavimo baš njim, jer kakve koristi imamo ako i mi “pobjesnimo” zajedno s djetetom?

Roditeljska podrška

Na prvom mjestu važno je razumjeti da u pozadini bijesa najčešće stoji osjećaj bespomoćnosti, pa su razumijevanje i podrška roditelja u tim trenucima od velikog značaja. Zaboravite ideju da je dijete neodgojeno, da traži pažnju, da vas samo izaziva. O ovome možete razmišljati tek kada ste uradili sve što je opisano dalje u tekstu. Slažem se da je neugodno kada dijete iznenada “pobjesni”, posebno ako se to dogodi u gostima ili na javnom mjestu. Međutim, od reakcije roditelja ovisi u kojoj će mjeri dijete razumjeti ovu emociju i kako će je kroz život nositi/savladavati.

 Negativne emocije djeteta izazov za roditelje - Šta se krije u pozadini bijesa
Negativne emocije djeteta izazov za roditelje

Kada su u pitanju djeca do četiri godine, najčešći uzrok za “napadaje bijesa” je taj što njihove motoričke sposobnosti ne mogu pratiti želje da nešto urade. Poslije više neuspjelih pokušaja dijete biva frustrirano, osjeća se bespomoćno, emocija bijesa postaje sve jača i jedino što može u tom trenutku je da je ispolji kroz ponašanje. Zamislite da je ponašanje otpusni ventil za osjećaj bijesa koji dijete ima u tom trenutku. Kada roditelj reagira mirno, pitanjem – “Kako ti mogu pomoći” ili predloži – “Hajdemo pokušati to zajedno napraviti”, neko dijete će se smiriti i nastaviti aktivnost. Ovdje je važno napomenuti da se roditelj treba suzdržati od toga da on napravi to nešto umjesto djeteta, jer će dijete opet osjetiti bijes.

Pričati djetetu

Ali, ima djece koja će nastaviti bjesnjeti jer je emocija i dalje prevelikog intenziteta i još je u njima (ventil je i dalje otvoren). Roditelj tada može reći – Razumijem da si ljut, želiš li raditi nešto drugo? Ako dijete odbija i nastavi bjesnjeti i baca sve oko sebe, roditelj treba paziti da se dijete ne povrijedi, uspostaviti kontakt očima s djetetom, pokušati ga zagrliti (nekada mu to neće poći za rukom), udaljiti ga iz prostorije i smirenim glasom reći – Proći će to što sada osjećaš, a onda možemo pričati o tome. Razumijem da ti je teško, proći će… Vikati na dijete, pričati mu ili ga kritizirati u trenutku dok se osjeća frustrirano nema nikakvog učinka. Ono to jednostavno ne može razumjeti. Udariti ga je još besmislenije, jer pored bijesa koji osjeća mora se boriti i s roditeljskim neprihvaćanjem njegovih emocija i trpjeti kaznu i poniženje.

Nepoželjna reakcija roditelja uzrokuje puno veće probleme. Ako se ovakve situacije ponavljaju, spektar poruka koje dijete dobije neadekvatnom reakcijom roditelja je vrlo širok – “Mama (tata) je velika i ona može biti bijesna i vikati na mene, a ja sam mali i ne mogu biti bijesan. Bit ću bijesan kad porastem, a kad budem bijesan, vikat ću i ja na nekog ili ću ga udariti”. Ili – “Kad sam dobar, zaslužujem da me mama i tata vole, a kad se osjećam loše, oni se ljute. Ja ne želim da se oni ljute, pa im neću govoriti ili pokazivati kad se osjećam loše…”. Ili – “Napokon obraćaju pozornost na mene, sad ću stalno bjesnjeti da bi me primjećivali”.

Duboka uvjerenja

Iz ovakvih poruka nastaju duboka uvjerenja koja utječu na formiranje osobnosti i iz njih se razvijaju raznovrsna ponašanja koja će dijete ispoljavati kako bude odrastalo. Tako će od šutljive i poslušne djevojčice postati buntovna tinejdžerka koja će potisnuti bijes, koji je ostao kao neprihvaćena emocija u obitelji, usmjeriti ka sebi (npr. piercing, tetovaže, rizične situacije…) ili ka drugima (fizički i verbalni konflikti). Od djeteta koje je bijesom privlačilo pozornost postat će nesiguran čovjek koji će se na razne načine domišljati kako da ga neko primijeti i “prizna” da postoji. Od mirnog dječaka koji grize nokte i kontrolira se da ne pokaže bijes pred roditeljima postat će “opasan” momak koji tuče sve pred sobom, i slabije i jače itd. Roditelji se tada iznenade, jer “njihovo dijete nije takvo”, nisu ga tome učili… Naravno, nije takvo pred njima…

Upravo zbog ovakvih i sličnih situacija na vrijeme se treba “pozabaviti” dječijim emocijama. Na prvom mjestu ih treba razumjeti, shvatiti da dijete ponašanjem govori kako se osjeća, priznati emociju u smislu da je OK ponekad biti ljut, bijesan, tužan… Pružiti podršku kad se osjeća loše za dijete znači da je roditelj tu da mu pomogne. Razgovorom o tome na koji način dijete može još pokazati kako se osjeća usmjeravamo ga da traži rješenja, a ne da vidi problem u svojim emocijama. Ovakvim stavom i ponašanjem mi gradimo odnos povjerenja s djetetom i šaljemo nedvosmislenu poruku da nam se uvijek može obratiti i da smo tu za njega.

KOMENTARI:
Loading...