3.6 C
Bosanska Krupa
Četvrtak, 9 Decembra, 2021

17. dio / Nacija je politika a narod je emocija

Nastavljamo sa objavljivanjem knjige Tragom drevnih Bošnjana – bosanska država i nacionaln(i) identiteti kroz historiju čiji su autori Taner Aličehić i Đenan Galešić.

Mnoštvo je definicija nacije i naroda. Ali te pojmove nije moguće objasniti na jedinstven način. Zavise od historijskog konteksta u kojem su se nacija i narod razvijali. Možemo slobodno zamisliti da je svaka nacija je izgrađena na dva stuba: prošlosti i sadašnjosti. Stapaju se u jedan, jer, kada kažemo prošlost, mislimo na zajedničke historijske elemente i tradiciju koji spajaju pojedince u želji da se bore za očuvanje svoga naslijeđa. Stručnjaci se slažu da je pojam nacije samo jedan politički koncept udruživanja ljudi kroz državljanstvo, nevezan za bilo kakvo krvno srodstvo ili porijeklo. Danas ona ne može biti definisana isključivo na temelju etničkog (jezik i kultura), rasnog ili vjerskog pripadanja.

Od nametanja naziva „Musliman“ za bosanski narod do obnove nezavisnosti(16)
Republika Bosna i Hercegovina u okviru SFRJ (15)
Narodnooslobodilački pokret na prostoru Bosne: Obnova bosanske države(14)
Drugi svjetski rat na području Bosne i Hercegovine (13)
Sporazum Cvetković-Maček: Svi pokušaji podjele Bosne (12)
Stvaranje Kraljevine SHS: Period negiranja Bosne i bosanskog identiteta (11)
Bosna (i Hercegovina) u okviru Austro-Ugarske Monarhije (10)
Širenje srpskog identiteta na prostor Bosne (9)
Presudne godine 1875–1878: Ustanak i otpor bosanskog naroda (8)
Bosna i Bošnjaci od 1840. do 1878. godine (7)
Rat za slobodu Bosne i Bošnjaka (6)
U Osmanskom carstvu Bošnjaci sačuvali tradiciju (5)
Pad Bosanskog kraljevstva (4)
Krstaške inkvizicije protiv Bosne i Bošnjaka (3)
Nastanak bosanske države (2)
Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države (1)

 

Najbitniji uvjet za uspješnu izgradnju države je da su pojedinci voljni da joj pripadaju te da to vrednuju kroz očuvanje granica i suvereniteta države. Riječ je o političkom “proizvodu” koji je uvezao ljude, porodice, plemena i / ili narode na osnovu zajedničkih potreba i pogleda na budućnost. Narod koji se vremenom izgradio u (jedno)nacionalnu demokratsku državu zasnovanu na poštivanju osnovnih ljudskih prava pojedinca i vladavini zakona, po svemu sudeći predstavlja najkvalitetniji i najsvrsishodniji rezultat razvoja ljudskog društva. Postojanje dugoročno stabilne države uvjetovano je željom svih njenih stanovnika da prihvate nacionalni identitet zasnovan na državljanstvu.

Današnji svjetski poredak zasnovan je na Vestfalskom miru, sporazumu koji je prvenstveno otvorio put ka stvaranju nacija (država) i koji isključivo države prihvata kao vjerodostojnog sudionika tog poretka. U konačnici, neophodno je razmišljati “nacionalno”, u duhu poimanja državljanstva kao temelja nacionalnog pripadanja. Možemo pretpostaviti da je i Dejtonski sporazum zamišljen u tom kontekstu za prostor zapadnog Balkana ili barem za prostor gdje se govori u velikoj mjeri sličnim jezikom, ali koji nosi raznovrsne nazive (bosanski, crnogorski, hrvatski ili srpski). Taj sporazum priznaje tri naroda: Srbe, Hrvate i Bošnjake, kao i tri države: Srbiju, Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu, ali je dozvolio samo dvije nacionalne države: naravno, Srbiju, a prvi put i Hrvatsku, koja to ranije nikad nije bila, ako izuzmemo neslavni period postojanja Nezavisne države Hrvatske. Dejtonski sporazum je riješio sve nedoumice kad su u pitanju odnosi Srba i Hrvata ali je ostavio otvoreno pitanje budućnosti Bosne i Hercegovine.

Zašto je proces stvaranja nacionalnih država na prostoru zapadnog Balkana iziskivao toliku žrtvu i bol? Zbog čega je pitanje nacionalnog identiteta na prostoru Bosne, Srbije ili Hrvatske povezano s vjerskim izborom pojedinca, a ne s njegovim porijeklom, jezikom ili kulturom? Odgovor na ta pitanja krije se u historijskim okolnostima koje su oblikovale ovaj dio Evrope.

Prvobitne nacije nastajale su tamo gdje su nekad postojale srednjovjekovne zajednice s istim ili veoma sličnim načinom govora te kulturološkim i vjerskim pretpostavkama. Takav je slučaj s Engleskom ili Francuskom. Kasnije su na temeljima takve nacionalne ideologije zasnovane i Sjedinjene Američke Države. U literaturi se takve zajednice nazivaju državama nacijama ili, važećom terminologijom iskazano, jednonacionalnim državama.

U anglosaksonskim izvorima se rijetko spominju drugi načini nastanka država, već se istraživači ograničavaju na pojednostavljeni pojam nacije, tj. jednonacionalne građanske države.[1] Potpuno je drugačiji proces izgradnje nacionalne svijesti kada je riječ o zajednicama ili narodima u okviru carstava kakvi su Osmansko ili Habsburško. Razmatranja se ovdje odnose više na ovu “drugu” kategoriju nacija, država, nastalih u jeku nacionalizma u zajednicama čiji su jezik, kultura ili vjera bili na neki način podređeni u tim carstvima.

Etnička raznolikost Evrope duboko je ukorijenjena. Ako izuzmemo već spomenute jednonacionalne države, koje korijene imaju još u srednjem vijeku, većina nacionalnih ideologija proizvod je devetnaestoga vijeka. Riječ je isključivo o evropskom fenomenu, koji se tiče centralnog, južnog, istočnog i jugoistočnog dijela tog kontinenta, gdje pojmovi “nacija” i “narod” nisu jasno razdvojeni. Temelj etničke, tj. narodne raznolikosti oduvijek je bio jezik zajednice. U devetnaestome vijeku upravo je jezik bio jedan od pokretača izgradnje nacionalnog identiteta, pogotovo u Austro-Ugarskom Carstvu.

U literaturi se mogu prepoznati tri načina izgradnje evropskih nacija. Prema prvom, nacija je u granicama jezičkih i kulturoloških zajednica u kontinuitetu, ratovima izgrađena do današnjih država (Engleska, Francuska, Španija, Švedska). Prema drugom, izgrađena je okupljanjem kneževina i drugih feudalnih jedinica koje su prepoznale kulturološke, jezičke i historijske sličnosti, pa se i povezale u jednu državu (Njemačka i Italija). I prema trećem, nacija je izgrađena kulturološko-nacionalnim buđenjem u carstvima (istočnoevropske i balkanske nacije). U vezi s posljednjim konceptom, poseban je osvrt na nacije zapadnog Balkana, čije su nacionalno osvještenje predvodili vjerski poglavari, a ne građanska i intelektualna elita.

U istim procesima u okviru Osmanskog Carstva upravo jezik nije bio presudan, jer se feudalno društvo raslojavalo klasno i, mnogo snažnije, po vjerskim osnovama. Tako je u slučaju srpskog identiteta pravoslavna crkva bitno utjecala na proces nacionalnog osvještenja i nametnula građanskoj i intelektualnoj eliti svoje poimanje nacionalne ideologije. Prevladavanjem etnokonfesionalne nacionalne ideologije kod srpskog naroda, svi njegovi ideolozi i političari su pretenzije prema teritoriji na kojoj se govorio isti ili sličan jezik, i postojalo pravoslavno stanovništvo, po definiciji prihvatili kao prirodne. Nažalost, stvoreni su preduvjeti za buduća etnička čišćenja i, na kraju, genocid nad stanovništvom koje nije željelo da prihvati takav srpski identitet.

Suprotstavivši se izgradnji duhovno pluralne zajednice, ovakav izbor srpske nacionalne ideologije utjecao je na historiju cijelog područja. Kasnije se, kao reakcija na takvo djelovanje, isti proces odvijao i u okviru hrvatskog nacionalnog pokreta, gdje je katolička crkva preuzela vodeću ulogu i na kraju s istim posljedicama po stanovništvo koje nije prihvatalo hrvatsko-katolički identitet. U novije doba se na isti način počeo razvijati i bošnjački nacionalni identitet, gdje je vodeća uloga pripala instituciji Islamske vjerske zajednice (IVZ) u Bosni i Hercegovini.

Najnovije

- Oglas -

Povezani članci