Ranih ’70-ih godina, David McNeill, profesor psihologije na Sveučilištu u Chicagu, držao je predavanje u Parizu. Nešto čudno tada je privuklo njegovu pažnju – negdje na kraju dvorane vidio je ženu kako pokreće ruke na način da se njemu činilo da rukama prenosi ono što on govori. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati da je žena također govorila – ona je bila prevoditeljica na francuski jezik.

Taj trenutak McNeillu je bio uvertira za istraživanje bazirano na tezi da su gestikulacija i govor povezani više nego se to čini. 

Naučnici su posljednjih 40 godina pokušavali otkriti kako su pokreti ruku i tijela tijesno vezani za govor. Bez obzira na jezik i kulturu kojoj pripadaju, ljudi gestikuliraju kad razgovaraju. 

Ljudi gestikuliraju čak i kad nikad ranije nisu vidjeli određenu, uobičajenu gestikulaciju – slijepi ljudi gestikuliraju. Gestikulira se čak i za vrijeme telefonskih razgovora. Kad se razgovor prekine, recimo zamuckivanjem, prekine se i gestikulacija.

Ustvari, gestikulacija je čvrsto vezana za jezik da se javljaju razlike u gestikulaciji u različitim jezicima. U zavisnosti od određenih jezičkih specifičnosti, različito se gestikulira – način na koji neko „zapakira“ svoje misli u govoru, određuje način pokreta i gestikulacije.

Istraživači su posebno zainteresirani za slučajeve kad gestikulacija ne prati govor. Neslaganje može biti pokazatelj onoga što se dešava u umu. Susan Goldin Meadow, psihologinja sa Sveučilišta u Chicagu, provela je višedecenijsko istraživanje o tzv. neusklađenim govornim gestikulacijama. Na primjer, djeca u uzrastu od oko sedam godina ne razumiju da ako se iz više, uže čaše voda prelije u širu, nižu, količina vode ostaje ista. Ona će misliti da kraća čaša ima manje vode. Na pitanje da objasne zašto, neka djeca će reći da je jedna čaša kraća, niža, pokazujući u isto vijeme, tj. gestikulirajući da je čaša šira. To neslaganje ukazuje na podsvjesno shvatanje da su im obje dimenzije važne. Nastavnici koji mogu uočiti navedene neusklađenosti mogu odrediti kad su učenici spremni razumjeti odnose visine, širine i zapremine.

Kad govorimo, mi stavljamo svoje misli u riječi, a kada gestikuliramo, misli stavljamo u ruke. No geste ne pokazuju samo ono što mislimo, one nam zapravo pomažu da mislimo.

Djeca koja bivaju ohrabrena da gestikuliraju imaju tendenciju da počinju koristiti više riječi. Odrasli koji trebaju rješavati neke zadatke, čine to bolje kad ih se potiče na gestikulaciju.

Postoji nešto značajno u “smještanju” ideja u pokrete što nas dovodi da lakše dođemo u govoru do onoga do čega smo u mislima već došli. Pokreti i gestikulacija pomažu da shvatimo ono što trebamo shvatiti. 

Na neki način, ono što je profesoru McNeillu, s početka teksta, privuklo pozornost u dvorani kad je pogledom uhvatio ženu kako gestikulira, jeste filtriranje njegovih misli kroz drugi jezik i drugi um – i to pokretima.

KOMENTARI:
Loading...